Biti žena u znanosti danas je u mnogočemu lakše nego prije samo 10 ili 20 godina. Prepoznat je njihov doprinos, pokrenute brojne inicijative i stipendije usmjerene upravo ka privlačenju žena u znanstvene grane koje su godinama slovile kao isključivo "muško područje".
Tako je i Nacionalni program L'Oréal-UNESCO „Za žene u znanosti“ usmjeren upravo nagrađivanju mladih znanstvenica koje su zasjale u svom području. Priznanjem i nagradom odaje se počast i njihovoj upornosti, trudu, radu, ali i činjenici da su odabrale znanost umjesto nekog drugog područja.
Jedna od dobitnica ovogodišnjeg priznanja je Šibečanka Petra Maleš, magistra kemije koja trenutno radi na svom doktorskom radu - „Fizikalno – kemijska svojstva modelnih lipidnih membrana mijelina u uvjetima demijelinizacije“ čija bi praktična primjena poslužila za temeljnije objašnjenje procesa demijelinizacije, koji se smatra jednim od vodećih čimbenika koji uzrokuju mutiple sklerozu.
Dobitnica je brojnih nagrada, a svoje je znanje širila i na institutima u Austriji i Sloveniji.
Uhvatili smo ju nakon dodjele nagrade kako bismo iz prve ruke čuli zašto je odabrala upravo znanstvenu karijeru, ali i kako vidi svoju karijeru u znanosti u budućnosti.
Što vas je potaknulo na karijeru u znanosti i to upravo u kemiji?
Moj znanstveni put je započeo po analogiji nakon završenog istraživačkog smjera kemije na PMF-u u Zagrebu. Iskorak u znanstveni svijet je bio za mene izlazak iz moje „komfort“ zone – nešto što se često preporučuje, ali što u praksi sa sobom nosi niz izazova. Kontinuirano učenje novih metoda, rad s nepoznatim tehnikama te izlaganje vlastitih rezultata pred stručnom publikom postali su sastavni dio mog profesionalnog razvoja. Upravo ti trenuci nesigurnosti najviše su pridonijeli mom profesionalnom, a i osobnom rastu – naučili su me nositi se s neizvjesnošću, i nešto jako bitno, izgraditi povjerenje u vlastite sposobnosti. Vjerujem da su te vještine ključne, ne samo u znanosti, već i u životu općenito.
Dodatnu motivaciju za bavljenjem kemijom odnosno biokemijom, pronašla sam u vlastitoj obitelji, gdje je zabilježen slučaj neurodegenerativne bolesti, potencijalno povezan s autoimunim stanjima poput multiple skleroze. To me potaknulo na dublje razumijevanje složenih bioloških procesa i usmjerilo moj interes prema istraživanju upravo takvih mehanizama.
U svom doktorskom radu bavite se istraživanjem modelnih membrana mijelina u uvjetima demijelinizacije. Možete li nam malo pojasniti o čemu se točno radi, kako ste se odlučili na tu temu i koji je konačni cilj istraživanja?
Moj doktorski rad se temelji na proučavanju modelnog mijelina – višeslojne lipidne ovojnice ključne za prijenos živčanih impulsa. Procesom demijelinizacije dolazi do narušavanja njegove cjelovitosti i funkcije te se povezuje s razvojem autoimunih bolesti poput multiple skleroze kod ljudi. Uočena promjena udjela lipida u patološkom stanju utječe i na adheziju mijelinskog bazičnog proteina (MBP), ključnog za očuvanje kompaktnosti mijelina. Iako je područje istraživano, proces demijelinizacije još nije u potpunosti razjašnjen na molekulskoj razini. Cilj je rekonstruirati te događaje i povezati ih s mikroskopskim promjenama u strukturi mijelina – u zdravom i patološkom stanju. Analiza se provodi primjenom različitih kemijskih metoda, s naglaskom na spektroskopske (FTIR, UV/Vis), kalorimetrijske (DSC) te konfokalnu mikroskopiju.Važno je otkriti što se događa na mikro skali da bi djelovali na makro skali, što je u ovom slučaju potencijalno otkrivanje problematike nastale demijelinizacijom i njom uzrokovanih patoloških stanja.
Je li moguće raditi neka značajna istraživanja u Hrvatskoj? S obzirom na to da ste se usavršavali u Beču i Ljubljani možete li nam usporediti znanstvenu zajednicu tamo i u Hrvatskoj?
Značajna istraživanja u Hrvatskoj su itekako moguća, prvo i osnovno, zbog našeg odličnog obrazovanja. Mi imamo znanje, ali s resursima često štekamo, zbog toga smo često povezani sa suradnicima u inozemstvu. To nije loše, to je odlična prilika jer uvijek se timski može puno više postići nego pojedinačno. Znanost je timska disciplina, to se ne smije zaboravljat!
Ja sam jako zadovoljna sa svojim iskustvom u inozemstvu, gdje sam nekako u kratkim intervalima intezivno radila na novim i zanimljivim tehnikama, i ta iskustva prenijela na svoju matičnu instituciju (Institut Ruđer Bošković). Zbog čestih financijskih deficita i nedostatka modernijih tehnika o kojima učimo samo iz literature na fakultetu, Hrvati su se naučili snalaziti i uvijek naći riješenje s jako malo materijala i novca, a to je po mom iskustvu velika prednost nas u inozemnim institucijama.
Kakvo je uopće stanje u istaživačkoj i znanstvenoj zajednici? Ima li nade za mlade znanstvenike? I imaju li mladi uopće želju graditi karijeru u znanosti?
Rekla bi da je trenutno stanje u istraživačkoj i znanstvenoj zajednici jako dinamično jer ne možemo pobjeći velikim utjecajem globalnog znanstvenog prostora gdje digitalizacija i razvoj novih tehnologija otvara brojne mogućnosti za istraživanja i primjene. Međutim, mladi znanstvenici u Hrvatskoj i regiji se suočavaju s brojnim izazovima, najčešće nestabilnim financiranjem i ograničenim brojem trajnih radnih mjesta.
Postoji značajan broj mladih ljudi koji žele graditi karijeru u znanosti, ali na kraju njihova motivacija sve više ovisi o vanjskim uvjetima – mogućnostima za mobilnost, kvalitetnim mentorstvom, pristupom projektima te, nimalo manje važno, osjećajem da njihov rad ima konkretan utjecaj. Pitanje "ima li nade" više ne ovisi samo o pojedincima, već o tome hoće li obrazovni i znnstveni sustavi prepoznati potrebu da zadrže i podrže mlade talente.
Mnogo hrvatskih znanstvenika svoju je karijeru nastavilo izvan granica. Kakvi su vaši planovi? Čime biste se željeli baviti/istraživati?
Svjesna sam da je značajan broj hrvatskih znanstvenika svoju karijeru odlučio nastaviti u inozemstvu, a i sama sam imala prilike raditi u međunarodnim okruženjima te sam iz prve ruke osjetila prednosti takvih sustava – od bolje infrastrukture do veće otvorenosti prema interdisciplinarnosti i inovacijama.
Ipak, moji dugoročni planovi usmjereni su na doprinos znanstvenom i gospodarskom razvoju unutar Hrvatske, osobito u mojoj rodnoj Dalmaciji. Želja mi je baviti se primijenjenim istraživanjima na sjecištu kemije, biokemije s fokusom na inovativna rješenja u industriji. Vjerujem da postoji prostor za povezivanje znanosti s gospodarstvom te da se znanje stečeno u inozemstvu može uspješno prenijeti i razvijati lokalno – ako postoje volja i podrška.
Kako to da ste se prijavili na "Za žene u znanosti"? Što vas je potaknulo? I što očekujete od dobivenog priznanja?
Iza moje prijave na „Za žene u znanosti“ stoji klasična priča u hrvatskoj znanosti- prijavi se na sve što možeš pa kako bude! Ovaj program je jedini kod nas gdje možeš i predstaviti saav svoj trud i godine uložene u istraživanja, često s brojnim izazovima, ali i u želji da znanje i znanstveni rad imaju širi društveni utjecaj. Motivaciju za prijavu pronašla sam i u važnosti popularizacije znanosti – i ako moja priča potakne barem jednu djevojku da se odvaži zakoračiti u znanstveni svijet, smatrat ću to velikim uspjehom. Od samog priznanja ne očekujem samo osobnu potvrdu truda i rada, već da se kroz tu mrežu stvore nove suradnje, ideje i prilike za razvoj.
Koga biste izdvojili kao svoj najveći uzor, kako u privatnom tako i u profesionalnom životu i zašto?
Teško mi je izdvojiti samo jednu osobu jer su na moj osobni i profesionalni put utjecali različiti ljudi u različitim fazama i na različitim mjestima gdje sam bila. Ipak, ako moram izdvojiti, u privatnom životu kao najveći uzor bi navela svog dida Matu koji me je svojom snagom i učestalim pitanjima iz svojih križaljki naveo da stalno tražim odgovore te da strpljivo gradim ono što vrijedi, bez potrebe za velikim riječima.
U profesionalnom smislu me inspiriraju ljudi koji sadrže znanstvenu radoznalost i ljudsku toplinu. Tu bih navela svoju profesoricu kemije iz osnovne škole koja me naučila logičnom razmišljanju i koliko je znanje umreženo, a moram navesti i svoju profesoricu s PMF-a u Splitu iz organske kemije i biokemije koja je u nas mlade vjerovala i poticala naš razvoj kad nismo toga ni sami bili svjesni.
Kako zainteresirati djecu i mlade za STEM područje, konkretnije za kemiju?
Zainteresirati djecu i mlade za STEM područja, a osobito za kemiju, zahtijeva kombinaciju znanstvene strasti i kreativnog pristupa prilagođenog publici. Ključno je pokazati da kemija nije samo apstraktna znanost iz udžbenika, već živa, dinamična disciplina koja je svuda oko nas – u hrani koju jedemo, materijalima koje koristimo, lijekovima koji liječe. Najveći interes kod djece pobuđuju praktične aktivnosti i eksperimenti – vizualni, sigurni i interaktivni. Kroz takav pristup razvija se osjećaj čuđenja, otkrivanja i logičkog zaključivanja. Također, osobnim primjerom možemo učiniti puno. Ja imam super iskustva tijekom provođenja aktivnosti popularizacije znanosti, gdje se stvara prostor da se mladima pokaže da je znanost uzbudljiva i svima dostupna. Važno je stvarati prilike za njihovo uključivanje – kroz radionice, natjecanja ili čak jednostavne razgovore u kojima ih ne podcjenjujemo, već ih potičemo da pitaju, istražuju i kritički razmišljaju. Vjerujem da se iskrena znatiželja kod djece lako budi – ali je na nama odraslima odgovornost da je ne ugušimo, već usmjerimo i podržimo.
