Novi nalazi otkrivaju da su ljudi iz kamenog doba prevezli masivne takozvane "bluestone" stijene Stonehenga više od 200 kilometara iz Walesa u Wiltshire, osporavajući teorije o prijevozu ledom.
Unutarnji prsten bluestone stijena, težine do 3,5 tona po kamenu, —što je otprilike jednako težini dva automobila po kamenu, predstavlja zapanjujuće postignuće prapovijesnog inženjerstva. Arheolog Richard E. Bevins i njegovi kolege s britanskog Aberystwyth sveučilišta, istaknuli su na portalu Anthropology.Net kako se napor ljudi uključen u pribavljanje i premještanje ovih stijena na takve udaljenosti ne može se precijeniti, naglašavajući složeno planiranje i koordinaciju u u periodu Kamenog doba.
Povijesno, Newall Boulder, otkriven 1924. godine od strane arheologa Williama Hawleya i njegovog pomoćnika R.S. Newalla, poticao je hipotezu o prijevozu ledom, sugerirajući da su stijene prirodno premještene ledenjacima. Međutim, Bevinsova ranija analiza iz 2023. godine protivi se tome. Znanstvenici su u toj analizi identificirali znakove namjernog oblikovanja i oštećenja rubova na fragmentima, što nije u skladu s abrazijom leda, te utvrdili podrijetlo Newall Bouldera u Craig Rhos-y-Felin na planinama Preseli u Walesu.
Geokemijski potpis savršeno se poklapao, potvrdili su istraživači, eliminirajući sumnje u podrijetlo te stijene.
S druge strane, arheolog Brian Stephen John sa Sveučilišta Durham je 2024. godine predložio da su bluestone stijene glacijalne eratičke stijene koje je led premjestio blizu Salisburyja prije nego što su ih ljudi koristili. Bevins to i dalje osporava.
Potpuni nedostatak glacijalnih eratičkih stijena pjegavog dolerita istočno od područja Narbertha… snažno govori u prilog ljudskom prijevozu, napominje.
Kako su ljudi iz Kamenog doba to postigli još uvijek je nepoznato. Još jedno istraživanje iz 2024. godine ukazuje da je središnji kamen oltara prevezen nevjerojatnih 750 kilometara iz Škotske, što dodatno potvrđuje naslijeđe Stonehenga kao monumentalnog ljudskog dostignuća.
Nova analiza koju je predvodio Bevins objavljena je u časopisu Journal of Archaeological Science: Reports.
