Priča o privatnosti, priča o podacima koji su "samo naši i takvi bi trebali ostati" zapravo je samo najobičnija tlapnja i utopija koja vjerojatno nikada nije bila istinita, niti će više ikada biti...

Zadnja u nizu epizoda koja dokazuje kako s nama, zapravo, rade što god ih je volja, opisana je u postu koji vam je prenio Saša  i samo potvrđuje ono što smo odavno trebali naučiti. Na internetu, u elektroničkoj komunikaciji apsolutna sigurnost jednostavno ne postoji, sve ono što šaljete, bilo zaštićenim ili potpuno otvorenim "web kanalima" apsolutno je otvoreno za potencijalnu "provalu i otimačinu". Da, Google, Facebook, Twitter i sva ostala regimenta velikih ili manje velikih igrača kada je u pitanju internet ne jednom se zaklela i učinit će to još nebrojeno puta u sveti postulat kako su im vaši (naši) privatni podaci - svetinja.

To što im se "tu i tamo zalomi" da distribuiraju naše podatke, mailove, fotografije ili ne daj Bože službene dokumente će objasniti "ponekad se i nama dogodi", uz obećanje kako to "sigurno više nikada neće učiniti bez vašeg (našeg) pristanka". Iako znamo da hoće, iako znamo da su to činili, opet nekako naivno dječji vjerujemo kako netko ipak vodi brigu o tome da naši podaci budu sigurni od pogleda "treće strane". Edward Snowden je još jednom otkrio kako to nije tako, ali ne treba nam najpoznatiji svjetski zviždač da bismo shvatili kako smo apsolutno "otvoreni". Jednostavno, u današnje vrijeme kada svi, pa i najveći, žive od oglasa i "klikova" jasno je da će naši podaci vrlo često završavati tamo gdje ne bi trebali i gdje mi ne želimo da završe.

Postoje, dakako, pisana pravila, uvjeti poslovanja, uvjeti privatnosti i još ogromna količina paragrafa koje, uglavnom, većina nas nikada niti ne pročita do kraja, nego jednostavno pristanemo na njih kako bismo koristili neku od internet usluga. Postoje, isto tako, i ona nepisana pravila koja su oduvijek tu, ali vam ih nitko neće dati na uvid niti ćete moći pročitati ili pristati na njih. Jedno od takvih je svakako i apsolutna nesigurnost svega što se nalazi na internetu, iako se, ponavljam, svi uglavnom zaklinju u sigurnost. Nemoguće je, potpuno nemoguće očekivati da smo sigurni, zaštićeni i da naši podaci nikada, ali baš nikada neće završiti tamo gdje ne bi trebali. 

Idući put, kada i ako se odlučite poslati svoju golišavu fotografiju e-mailom morate biti svjesni kako postoji više nego realna šansa da ta fotografija završi pred očima potpunih neznanaca. I to ako imate sreće u zatvorenom krugu, a ako nemate, pred očima svih onih kojima je internet dostupan. Ista je stvar i s tajnim dokumentima, financijskim izvješćima i sličnim dokumentima za koje nikako ne biste željeli da ih vide oči kojima oni nisu namijenjeni. Živimo u takvom svijetu gdje je latentna opasnost da sve, ali baš sve što šaljete bilo kojim elektroničkim kanalom može biti razotkriveno i plasirano u javnost. Čim prije to shvatimo, ako već nismo, biti će nam lakše, više ćemo voditi računa o tome kome, što i kada pišemo, a pogotovo što šaljemo.

Hrpa je nepobitnih dokaza da smo pod paskom "velikog brata", kada se neka od afera iz te domene otkrije, onda se to obično pravda "višim ciljevima" i, nemojte sumnjati - brigom za sigurnost. Ovog puta nacionalnu, regionalnu i globalnu, svaka od njih je, naravno, važnija od sigurnosti bilo kojeg pojedinca, iako je baš to - sigurnost i pravo na privatnost - temelj ustava i ljudskih prava u većini država svijeta. Možda, ali samo deklarativno, jer "otvoreni" smo za špijuniranje, otimanje i sve ostale aktivnosti vezane uz internet. Tu nema pomoći, to neće promijeniti niti jedan zakon, niti jedan susret "na visokom nivou", jer sve su to samo priče za naivne. Na kraju dana, jedino sigurno na internetu je da ništa nije sigurno. Tako je bilo, tako je, tako će biti i dalje, jer to je - internet.