Uz obalu otoka Tybee u američkoj saveznoj državi Georgiji, sporadični skokovi radioaktivnosti potaknuli su američku vladu na potragu za nuklearnom bombom, zakopanom ispod 15-ak metara pijeska i oceana. Spomenut bomba tamo je završila 5. veljače 1958., kada su se dva mlažnjaka američkog ratnog zrakoplovstva sudarila tijekom vježbe. Jedan od bombardera, B-47, nosio je termonuklearnu bombu Mark 15.
Nakon sudara, ronioci američkog ratnog zrakoplovstva i mornarice pretražili su područje od 62 kvadratna kilometra u blizini Wassaw Sounda u Savani. Njihova se potraga pokazala uzaludnom, ostavljajući bombu izgubljenom desetljećima. Umirovljeni časnik američkog ratnog zrakoplovstva ponovno je pokrenuo tu potragu, vođen sjećanjima iz djetinjstva na incident.
Neugodan podsjetnik
Stoji tamo kao podsjetnik na to koliko su stvari bile neuredne i koliko su stvari bile opasne, kaže Stephen Schwartz, autor knjige "Atomic Audit: The Costs and Consequences of US Nuclear Weapons Since 1940".
Neki stručnjaci tvrde da bi, ako bi bomba bila otkrivena, bilo pametnije ostaviti je netaknutu. Trenažni let koji je doveo do sudara bio je rutinski, s pilotima američkog ratnog zrakoplovstva koji su nosili bombe za vježbe simulacije nuklearnog napada na Sovjetski Savez.
Kronologija zračnog sudara
Sudar zrakoplova dogodio se nakon što bojnik Howard Richardson u B-47, a poručnik Clarence Stewart, u zrakoplovu F-86, nije uspio otkriti dva B-47 na svom radaru i sudario se s Richardsonom. Svi uključeni u zračnu nesreću su preživjeli, iako je Stewart zadobio ozebline. Pošto nije mogao sletjeti s bombom u bombarderu, Richardson ju je ispustio u ocean s visine od oko 3000 metara, nakon čega je sigurno spustio svoj B-47.
Što je zapravo bilo u bombi?
Što se tiče sadržaja bombe, povijesni izvještaji se razlikuju. Konstrukcija oružja zahtijevala je umetanje plutonijeve jezgre da bi se smatralo "potpunim" i sposobnim za nuklearnu lančanu reakciju. Zračne snage tvrde da je Richardsonovoj bombi nedostajala ova jezgra, što je potkrijepljeno potvrdom iz tog vremena.
Unatoč tome, pismo iz 1966. godine, s kojeg je 1994. godine skinuta oznaka tajnosti, spominje bombu kao kompletno nuklearno oružje. Godine 2001. vojni glasnogovornik priznao je pogrešku u dopisu. Schwartz isto tako naglašava neriješenu raspravu oko plutonijeve kapsule.
Umirovljeni časnik Zračnih snaga Derek Duke ponovno je potaknuo zanimanje za izgubljenu bombu 2000. godine. Procjena američkog ratnog zrakoplovstva koja je uslijedila pokazala je da bi njezino vađenje bilo skupo, složeno i s malom vjerojatnošću uspjeha. Rizik od eksplozije bombe tijekom vađenja također je bio razlog za zabrinutost. Unutar američkog ratnog zrakoplovstva smatrali su pokušaj vađenja bombe neopravdanim, tvrdeći da bi uznemiravanje moglo predstavljati samo još veće probleme.
Bomba, teška 3,5 tona i sa 180 kilograma konvencionalnog eksploziva, ostala je tako zakopana. Godine 2004. Duke je vjerovao da ju je pronašao, detektirajući visoke razine zračenja. Američka vojska je to pripisala prirodnim mineralima. Godine 2015. još jedna potraga dala je čudna očitanja sonara, što je dovelo do Operacije Uspavani pas. Taj se pothvat, kao i prethodni, na kraju pokazao pokazao neuspješnim.
Misterij kojeg može riješiti samo slučajnost ili priroda?
Schwartz tvrdi da samo slučajnost ili snažna oluja mogu iskopati desetljećima izgubljeno oružje. U međuvremenu, američko ministarstvo energetike obeshrabruje privatna pretraživanja, navodeći zabrinutost za nacionalnu sigurnost i javno zdravlje.
Incident u Tybeeju bio je jedan od mnogih takvih nesreća. Manje od mjesec dana kasnije, još jedan B-47 slučajno je ispustio nuklearno oružje na Južnu Karolinu, ostavivši veliki krater, ali ne i plutonij. Od 1950. američka vojska je bila uključena u 32 incidenta "slomljene strijele", odnosno gubitka nuklearnog oružja.
Izvor: Business Insider