Pametni satovi i narukvice za praćenje aktivnosti mnogima su promijenili sportske navike jer su ih motivirali da trče i vježbaju češće i više. Osim što mogu pratiti vlastiti napredak, pretrčane kilometre i vrijeme provedeno u teretani i bavljenjem sporta, podaci iz aplikacija često se objavljuju na društvenim mrežama. Korisnici se time hvale, ali i natječu s prijateljima i poznanicima iz virtualnog svijeta, često kako bi motivirali jedni druge.
No dok su pozitivni učinci korištenja tehnologije i praćenja aktivnosti jasni, postavlja se pitanje potencijalnih negativnih učinaka koje mogu imati na ljude i njihovo mentalno stanje. Na stranici posvećenoj ljubiteljima trčanja Runners World kažu kako sve do sada nije bilo pravog istraživanja u kojem bi znanstvenici pokušali doći do odgovora na to pitanje.
Prvo takvo istraživanje provedeno je nedavno te su njegovi rezultati objavljeni u Social Media and Society, a proveo ga je tim predvođen znanostvenicom Rachael Kent. Njegovi rezultati ukazuju na postojanje određenih negativnih utjecaja korisnika uređaja i aplikacija za praćenje aktivnosti. Također, pokazalo se da konstantne objave na društvenim mrežama (u istraživanju je obuhvaćen Instagram) o svojim sportskim uspjesima i fizičkim aktivnostima također ponekad može imati neželjene posljedice na korisnike.
Istraživanjem su obuhvaćeni korisnici Fitbita i aplikacija poput MyFitness Pala i Strave te korisnici Instagrama. Rachael Kent kaže kako su korisnici koji se na društvenim mrežama i virtualnom svijetu prikazuju kao uzori kada je u pitanju zdravi i aktivni način života, s vremenom počnu osjećati pritisak da moraju konstantno održavati takav ”zdravi” prikaz o sebi, što se može pretvoriti u ovisnost. Također, ponekad se uspoređuju s drugim ljudima i njihovim aktivnostima koje objavljuju online, što im stvara još veći pritisak jer imaju osjećaj da moraju biti bolji od njih.
Naravno, ovo je samo jedna strana medalje jer praćenje uspjeha drugih osoba na društvenim mrežama mnogima može biti velika motivacija i pokazuje im da, ako i drugi ljudi poput njih mogu ostvariti određene uspjehe (imati atletski građeno tijelo, trčati 10 ili više km), onda to mogu i oni, smatra sportska psihologinja Josie Perry. Tako nešto pogotovo može biti korisno osobama koje same trče jer se putem društvenih mreža mogu povezati s drugim trkačima te podijeliti savjete i iskustva.
No i ona je ukazala na sličnu stvar koju je pokazalo istraživanje – pritisak koji neki trkači mogu osjećati prilikom objave svojih dostignuća na društvenim mrežama – jesu li trčali dovoljno dugo, dovoljno brzo itd. Također, zbog sudjelovanja u različitim izazovima (npr. izazov da se mjesečno treba pretrčati 100 km) može doći do pretjerivanja i ozljeda.
