Zadnja misija NASA-ine letjelice ići će brzinom od 120 tisuća kilometara na sat, a zadatak joj je pretražiti još neistraženi predio između Saturna i njegovih prstena.
U rujnu ove godine, nakon što preleti 22 kruga oko tog područja, letjelica će zaroniti u plinovitu Saturnovu atmosferu gdje će se „raspasti, rastopiti te konačno ispariti i postati dio samog planeta zbog kojeg je napustila Zemlju prije 20 godina kada je počelo istraživanje“, izjavio je voditelj projekta Earl Corn, a prenosi Popular Science.
Osim predivnih prizora Saturna, Cassini je otkrio i gejzire na mjesecu Enceladus koji su moguć znak da ispod površine ovog mjeseca postoji nešto nalik na ocean, što je pokazatelj znanstvenicima koliko je zbilja Enceladus sličan Zemlji.
Iako će ovo biti tužan završetak jedne iznimne misije i uspješne letjelice, uništavanje Cassinija je ipak opravdano. Neke svemirske sonde se nakon izvršavanja svoje misije mogu zadržati u orbiti – kao što je slučaj sa letjelicom Dawn koja je ostala na patuljastom planetu Ceres. Ipak, oko Saturna su stvari mnogo kompliciranije.
Dok je Ceres u biti samo jedna jako velika stijena bez satelita, Jupiter ima čak 62 mjeseca, a pretpostavlja se da im još nismo otkrili ukupan broj. Gravitacijska odbijanja i privlačenja od ta 62 satelita, a osobito od najvećeg Titana, potpuno ometaju putanju Cassinija, što se obično popravlja izgaranjem goriva.
Upravo zbog toga Cassiniju nestaje goriva, a u konačnici je njegova sudbina zapečaćena upravo njegovim otkrićima na mjesecu Titanu na kojemu postoje mogućnosti života, a rizik da se Cassini sruši na mjesec je velik što bi ugrozilo kako sustav mjeseca tako i moguća buduća istraživanja.
U travnju će Cassini počet svoj prvi od 22 kruga kroz relativno usko područje, širine 2 tisuće kilometara između Saturna i njegovih prstenova.
„Bez goriva, orbita će postajati sve manje i manje predvidljiva”, izjavila je za Popular Science projektna znanstvenica Linda Spilker. „Cassinijeva orbita bi se polako mijenjala toliko da bi na kraju postojao rizik od pada na jedan od mjeseca.”
Iako je prvi dio Cassini projekta počeo prije 20 godina, eksperimenti na svemirskoj postaji su pokazali kako mikrobi mogu preživjeti godinama u ekstremnim temperaturama, pod radijacijom i bez zraka.
Ako bi NASA slučajno stavila nosače vode na mjesec Enceladus, mali Zemljani bi potencijalno mogli napraviti ogromnu štetu. Samo nepažnjom mogli bi izbrisati sve oblika života koje mjesec možda krije te tako dodatno zakomplicirati buduću potragu za vanzemaljskim organizmima. To je jedan od ključnih razloga zašto Cassini mora umrijeti što prije, dok NASA još može kontrolirati njegovu putanju.
