Razumljiva je opsjednutost mogućnostima koje u velikoj mjeri ispunjavaju snove koje smo gajili kao djeca. Jer, s virtualnom stvarnošću magična putovanja i uloge postaju relativno lako dostupni, pod uvjetom da zanemarimo materijalnu stranu priče koja nas sve pritišće. Ako imamo dovoljno novaca, možemo zakoračiti u svijet virtualne stvarnost i postati astronauti, krotitelji lavova, likovi iz crtanih filmova, granice zapravo i ne postoje. I to je doista nešto što čovjeka, htio ili ne, mora privući, uostalom, tko bi mogao ostati imun na šansu da barem na trenutak bude ono - što je oduvijek htio biti. I nije sporno da će virtualna stvarnost vrlo brzo, ako već nije postati - stvarnost.

Mark Zuckerberg je nedavno poslao poprilično nedvosmislenu poruku “uskoro će virtualna stvarnost postati svakodnevica, moći ćemo jedni drugima zorno predočiti naše osjećaje, a vjerojatno i čitati misli”. Što god netko mislio o Zuckerbergu, riječ je o čovjeku koji u rukama drži najmoćniju društvenu platformu današnjice, jer Facebook iza sebe ima vojsku sljedbenika koja broji više od milijardu ljudi. Na stranu sad je li Facebook nešto što nam nužno treba, je li donio više štete ili koristi, činjenica je kako je on tu, kako u ogromnoj mjeri diktira socijalne i društvene obrasce ponašanja. Uz njega, u segmentu virtualne stvarnosti su svi veliki igrači današnjice, Microsoft, Sony i mnogi drugi…

Ako i kada se ispuni “proročanstvo” o “vritualno stvarnosti kao integralnom dijelu naših života”, biti će to, po osobnom sudu autora ovih redaka još jedan korak u - otuđenost, ustamljenost i odbacivanje “stvarnog života”. Iako je pojam “stvarnog života” već sada poprilično blijed, jer, uzmimo za primjer samo Facebook, “virtualni svijet” na internetu mnogima je postao ne samo surogat stvarnog života, nego dominantna točka njihovog postojanja, koliko god to grozno zvučalo. Nemam namjeru izvlačiti rezultate brojnih studija koje su faktima dokazale štetnost Facebooka i svih ostalih oblika virtualnog života na internetu, pod uvjetom da iste niste u stanju kontrolirati, što je postao popriličan izazov.

Ne, ovo nije “udaranje” po virtualnoj stvarnosti, niti mislim da je to “produkt zla”, ali sam osobno uvjeren kako će, baš zbog nemogućnosti (samo)kontrole stvari otići predaleko. Već sada se čudimo što djeca i tinejdžeri nemaju “moć” normalnog i suvislog komuniciranja u stvarnom životu, jer po cijele dane “vise” na pametnim telefonima, tabletima, prijenosnicima, računalima, a sve kako bi “fejsali”, “tvitali” i odrađivali ostale “društvene” (?!) aktivnosti, ali samo - virtualno. Virtualns stvarnost je, zapravo, već tu, no sada stiže u sasvim novom obliku, koji će dodatno gurnuti u zapećak usamljenosti sve one koji se opasno navuku na novi oblik tehnologije, koji nije budućnost, nego sadašanjost. A to, mislim, nije nimalo dobro, ne samo za pojedince, nego za društvo, pa i čovječanstvo u cjelini.

S jedne strane imamo milijarde ljudi koji gladuju, kojima je pitka voda misaona imenica, koji bježe pred vihorom rata, a s druge strane “barikada” stoje najave o tome da ćemo vrlo brzo moći “čitati misli” jedni drugima. Možda nam se u ovom trenutku ta ideja čini sasvim primamljivom, ali ako malo bolje razmislite, siguran sam da ne biste željeli znati što netko misli o vama… Ili, recimo, želite otputovati u Firencu, s obzirom da je Toskana talijanska regija iz snova, oaza hedonizma. Više nećete trebati agenciju, dovoljno će biti da nabavite VR naočale i Firenca je tu, pred vama. Problem je, međutim, što vi nećete vidjeti Firencu, sve što ćete vidjeti jest iluzija pripremljena u vašem dnevnom boravku, kuhinji, spavaćoj sobi ili čak kupaoni…

Kad budete željeli posjetiti drage ljude koji su iz tko zna kojih razloga otišli u neku daleku zemlju, opet ćete navući naočale virtualne stvarnosti i biti zajedno. Iako niti u jednom trenutku, koliko god vam se činilo suprotno - nećete biti zajedno. Dapače, biti ćete razdvojeni točno onoliko koliko ste bili razdvojeni prije nego ste stavili “VR kacigu” na glavu i “družili” se. Ni manje, ni više. Sve to je, opet ću priznati, putovanje u osamljenost, iako će nam se činiti da nam je sve dostupno, realno, posljedica je da ćemo imati sve manje potrebe za izlaženjem iz “svoja četiri zida”. Nadam se kako ne treba dodatno pojašnjavati što to znači… I ne, ponovit ću, ovo nije histerično-paranočni ispad uzrokovan strahom od virtualne stvarnosti, koja definitivno ima sjajnih strana, koje su nam već demonstrirane.

Ovo je osobni stav, temeljen na iskustvu i zabrinutosti, ne za “nas starije”, nego za generacije koje dolaze. Jer, kada nestane kontrole, kada se dogodi ovisnost, onda nastaju problemi, a tome već svjedočimo. Uvijek mi u ovakvim situacijama na pamet pada izlizana priča o tome kako “djeca s gradskog asfalta ne znaju ni kako izgleda krava”. Sada će, eto, znati, možda će čak biti u prilici pomusti kravu, iako, na kraju dana, opet ostaje činjenica kako kravu uživo - nikada nisu vidjeli.