Crne rupe koje lutaju svemirom nazivaju se "lutalice" i one su u velikoj mjeri teoretski objekti jer ih je izrazito teško (ali ne i nemoguće) opaziti u svemiru te stoga i kvantificirati. Novi set simulacija ipak je pomogao astronomima u određivanju koliko bi takvih lutalica trebalo biti u svemiru, kao i njihove lokacije, što bi astronomima trebalo pomoći i identificirati ih u svemirskim prostranstvima.
To bi isto tako moglo imati i nove implikacije prema našem razumijevanju kako supermasivne crne rupe, čudovišta čija je masa milijunima i milijardama puta veća od mase našeg Sunca, rastu i kako se formiraju. Taj je proces zasad još uvijek obavijen velom tajnovitosti.
Kozmolozi vjeruju da supermasivne crne rupe obitavaju u središtu svih, ili barem većine, galaksija u svemiru. Mase tih objekata obično su ugrubo proporcionalne masi središnjeg galaktičkog izbočenja koje se nalazi oko njih, što sugerira da je evolucija supermasivne crne rupe i njezine galaksije na naki način povezana s tom galaksijom.
Znamo da se crne rupe čije mase su na razini masa drugih zvijezda formiraju kolabiranjem jezgre masivnih zvijezda, no taj mehanizam ne vrijedi za crne rupe čija masa je 55 puta veća od mase našeg Sunca.
Astronomi vjeruju da supermasivne crne rupe rastu nagomilavanjem zvijezda, plina i prašine te spajanjem s drugim crnim rupama (onim velikima u središtu drugih galaksija, nakon što se one sudare).
No kozmološke vremenske proporcije jako se razlikuju od ljudskih, a sam proces sudara dvaju galaksija traje izrazito dugo vremena. To ostavlja potencijal da se spajanje dvaju crnih rupa poremeti ili u potpunosti spriječi, što onda može rezultirati spomenutim svemirskim lutalicama.
Tim astronoma predvođenih Angelom Ricarteom iz Centra za astrofiziku Harvard & Smithsonian, iskoristio je kozmološke simulacije Romulus kako bi odredili koliko često se netom spomenuti poremećaj u spajanju galaksija mogao dogoditi u prošlosti te koliko crnih rupa možda i danas još tumara svemirom.
Te simulacije samosljedno prate orbitalnu evoluciju parova supermasivnih crnih rupa, što znači da mogu predvidjeti koje crne rupe će stići do središta njihovog novog galatkičkog doma te koliko će taj proces dugo trajati. Isto tako, one pokazuju i koliko crnih rupa neće stići do središta galaksija.
Romulus predviđa da se mnogi binomi supermasivnih crnih rupa formiraju nakon nekoliko milijardi godina orbitalne evolucije, dok neke supermasivne crne rupe nikad neće stići do središta, piše u studiji koja je objavljena u znanstvenom časopisu Monthly Notices of the Royal Astronomical Society.
Kao rezultat, Romulus je pokazao da galaksije mase slične onoj naše Mliječne staze imaju u prosjeku 12 supermasivnih crnih rupa, koje obično lutaju galaktičkim vijencem daleko od galaktičkog središta, dodaje se u studiji.
U ranom svemiru, negdje dvije milijarde godina nakon Velikog praska, navedeni tim znanstvenika otkrio je da crne rupe lutalice daleko nadmašuju i nadsijavaju broj supermasivnih crnih rupa u galaktičkim središtima. To znači da bi one proizvodile većinu svjetlosti koju bismo očekivali vidjeti od materijala koje se užareno vrti oko aktivnih supermasivnih crnih rupa.
Te supermasivne lutalice ostaju pri razinama mase nakon njihovog formiranja te vjerojatno potječu iz manjih satelitskih galaksija koje se vrte oko većih galaksija.
Neke od tih lutalica možda tumaraju svemirom i dan danas, pokazale su Romulus simulacije. U našem lokalnom dijelu svemira, štoviše, trebalo bi ih biti podosta. Znanstvenici na temelju tih simulacija predviđaju na tisuće lutajućih supermasivnih crnih rupa koje se nalaze negdje unutar zvjezdanih vijenaca galaksija.
No, te supermasivne lutajuće crne rupe ne moraju nužno biti i aktivne pa bi ih se stoga moglo i vrlo teško opaziti u svemiru. U nadolazećoj studiji, znanstvenici će istražiti u detlaje moguće načine kako bismo mogli uočiti i promatrati te kozmičke lutalice.
Izvor: Science Alert
