Maglica Leptir, odnosno NGC 6302, izgleda spektakularno i možda najbolje dočarava prekrasne prizore koji se mogu pronaći u dubokom svemiru.
Stoga ne iznenađuje da je privukla pozornost znanstvenika i na test stavila sposobnosti svemirskog teleskopa James Webb. On je svojim snažnim uređajima, uhvatio nove detalje u jezgri maglice Leptira, koji otkrivaju dosad neviđen portret dinamične i strukturirane planetarne maglice.
Kako javljaju iz Europske svemirske agencije, maglica Leptir smjestila se u zviježđu Škorpiona i od Zemlje je udaljena oko 3400 svjetlosnih godina. Smatra se jednom od najbolje proučenih planetarnih maglica u našoj galaksiji, ali još uvijek može iznenaditi znanstvenike.
Maglica Leptir je bipolarna maglica, što znači da ima dva režnja koja se šire u suprotnim smjerovima, tvoreći 'krila' leptira. Tamna traka prašnjavog plina predstavlja 'tijelo' leptira. Ova traka je zapravo torus u obliku krafne koji vidimo sa strane, skrivajući središnju zvijezdu maglice - drevnu jezgru zvijezde slične Suncu koja energizira maglicu i uzrokuje njezin sjaj. Inače, suprotno imenu, planetarne maglice nemaju nikakve veze s planetima: zbrka oko imenovanja započela je prije nekoliko stotina godina, kada su astronomi izvijestili da se ove maglice pojavljuju okrugle, poput planeta. Naziv se zadržao, iako mnoge planetarne maglice uopće nisu okrugle - a maglica Leptir je odličan primjer fantastičnih oblika koje ove maglice mogu poprimiti.
Svemirski teleskop Webb ovaj se put fokusirao na središte maglice Leptir i njezin prašnjavi torus te tako dao neviđen pogled u njenu složenu strukturu.
Istraživački tim je točno odredio lokaciju središnje zvijezde maglice Leptir, koja zagrijava prethodno neotkriveni oblak prašine oko sebe. Lokacija središnje zvijezde maglice do sada je ostala nedostižna, jer je ova prašina čini nevidljivom na optičkim valnim duljinama. Prethodnim pretragama za zvijezdom nedostajala je kombinacija infracrvene osjetljivosti i rezolucije potrebne za uočavanje njenog zaklanjajućeg toplog oblaka prašine. S temperaturom od 220 000 Kelvina, ovo je jedna od najtoplijih poznatih središnjih zvijezda u planetarnoj maglici u našoj galaksiji.
Novi podaci do kojih je došao Webb pokazuju da je torus sastavljen od kristalnih silikata poput kvarca i nepravilno oblikovanih zrnaca prašine.
Izvan torusa, emisija različitih atoma i molekula poprima višeslojnu strukturu. Ioni kojima je za stvaranje potrebna najveća količina energije koncentrirani su blizu središta, dok se oni kojima je potrebno manje energije nalaze dalje od središnje zvijezde. Željezo i nikal posebno su zanimljivi, prateći par mlazova koji izbijaju iz zvijezde u suprotnim smjerovima.
Zanimljivo je da je tim uočio i svjetlost koju emitiraju molekule na bazi ugljika poznate kao policiklički aromatski ugljikovodici ili PAH-ovi. Oni tvore ravne, prstenaste strukture, slično oblicima saća koje se nalaze u košnicama. Na Zemlji često nalazimo PAH-ove u dimu od logorskih vatri, ispušnim plinovima automobila ili spaljenom tostu. S obzirom na lokaciju PAH-ova, istraživački tim sumnja da se te molekule formiraju kada 'mjehur' vjetra iz središnje zvijezde prodre u plin koji je okružuje.
Kako su naveli u radu objavljenom u Mjesečnim obavijestima Kraljevskog astronomskog društva, ovo bi mogao biti prvi dokaz o formiranju PAH-ova u planetarnoj maglici bogatoj kisikom, pružajući važan uvid u detalje o tome kako se te molekule formiraju.
Za znanstvenike to je važan korak u razumijevanju svemirskih maglica, a nama ostalima daje priliku uživati u prizorima koji su nam inače skriveni.
