Ideja o prigušivanju Sunčeve svjetlosti kako bi se Zemlja ohladila možda zvuči privlačno, ali znanstvenici upozoravaju da bi raspršivanje reflektirajućih čestica u atmosferu moglo izazvati složene i nepredvidive posljedice ako se ne provede s krajnjim oprezom.
Istraživanje koje je vodila Miranda Hack, znanstvenica za aerosole s američkog Sveučilišta Columbia, naglašava da je metoda ubrizgavanja aerosola u stratosferu (SAI) suočena s ogromnim logističkim, inženjerskim i političkim preprekama. Studija, objavljena u časopisu Scientific Reports, zaključuje da se takvi pokušaji smiju razmatrati tek nakon temeljite procjene njihove stvarne izvedivosti.
Postoji niz stvari koje bi se mogle dogoditi ako pokušate to učiniti i mi tvrdimo da je raspon mogućih ishoda puno širi nego što je itko do sada shvaćao, kaže V. Faye McNeill, atmosferska kemičarka i znanstvenica za aerosole na Sveučilištu Columbia u članku objavljenom na stranicama tog sveučilišta.
Od inspiracije iz prirode do geopolitičke realnosti
Koncept SAI-a proizlazi iz primjera iz prirode, poput vulkanskih erupcija koje privremeno hlade planet odbijanjem Sunčeve svjetlosti pomoću oblaka pepela u atmosferi. Inspirirani time, znanstvenici su u računalnim modelima simulirali SAI kao mogući geoinženjerski alat za ublažavanje globalnog zagrijavanja. No McNeill naglašava da ti modeli ne odražavaju stvarnost.
Čak i kada su simulacije SAI-a u klimatskim modelima sofisticirane, one su nužno idealizirane. Znanstvenici modeliraju savršene čestice koje su savršene veličine. Ali kada počnete uspoređivati gdje se zapravo nalazimo s tim idealiziranim scenarijem, otkriva se puno neizvjesnosti u tim predviđanjima, objašnjava ona.
Njezin tim je analizirao strategije provedbe, opskrbne lance i upravljačke okvire. Utvrdili su da bi najsigurniji pristup zahtijevao jedinstveno, centralizirano globalno tijelo koje bi koordiniralo sva ubrizgavanja, što je malo vjerojatno u današnjoj podijeljenoj geopolitičkoj stvarnosti.
Poziv na oprez
Znanstvenici su također istaknuli ozbiljna ograničenja u pogledu materijala. Tvari poput dijamantne ili cirkonske prašine, iako učinkovite, premašile bi svjetske proizvodne kapacitete. Čak bi i obilniji minerali, poput vapnenca ili sumpora, opteretili opskrbne lance te su k tome skloni i zgrušavanju, što bi smanjilo njihovu učinkovitost.
Znanstvenici su raspravljali o upotrebi aerosola, a da pritom nisu dovoljno razmotrili kako bi praktična ograničenja mogla ograničiti mogućnost stvarnog godišnjeg ubrizgavanja velikih količina materijala, kaže Hack.
Autori studije na kraju zaključuju da, dok se ti tehnički i politički izazovi ne riješe, SAI ostaje daleko od realnog rješenja.
