Ne tako udaljeni planet od nas, relativno govoreći naravno, doslovno se raspada pod razornim zračenjem svoje matične zvijezde pružajući znanstvenicima rijedak uvid u gubitak planetarne atmosfere.
Na udaljenosti od oko 880 svjetlosnih godina od Zemlje egzoplanet WASP-121b, poznat i kao Tylos, kruži oko svoje zvijezde na krajnje opasnoj udaljenosti. Zračenje je toliko snažno da se gornji slojevi atmosfere doslovno trgaju i odlaze u svemir stvarajući goleme oblake plina u obliku repova.
Većina spoznaja o gubitku atmosfere egzoplaneta temelji se na kratkotrajnim opažanjima tijekom planetarnih tranzita, koji traju tek nekoliko sati. U slučaju Tylosa astronomi su planet promatrali gotovo neprekidno tijekom cijele orbite otkrivajući procese koji su inače skriveni izvan vremena navedenih tranzita.
Tylos pripada skupini planeta takozvanih ultravrućih Jupitera, plinovitih divova sličnih Jupiteru, ali izloženih znatno višim temperaturama. Tylos napravi jednu orbitu oko zvijezde za približno 30 sati. U takvim ekstremnim uvjetima lakši elementi, poput vodika i helija, stječu dovoljno energije da pobjegnu u svemir, postupno mijenjajući sam egzoplanet.
Astronomi su za promatranje koristili infracrvenu kameru i spektrograf bez proreza (NIRISS) Svemirskog teleskopa James Webb te su promatrali taj egzoplanet gotovo 37 sati bez prekida. Praćenjem apsorpcije helija u infracrvenom području otkriven je plin koji se proteže duž gotovo 60 posto planetarne orbite, što predstavlja najdulje neprekinuto opažanje gubitka atmosfere do danas. Rezultati njihova promatranja objavljeni su u časopisu "Nature Commmunications".
Umjesto jednog mlaza podaci su otkrili dva golema repa helija, jedan koji zaostaje za planetom i drugi koji se pruža ispred njega, zajedno obuhvaćajući područje veće od stotinu promjera samog planeta. Nevjerojatno nas je iznenadilo koliko je dugo trajao odljev helija, kaže Romain Allart s Trottierova instituta za istraživanje egzoplaneta pri kanadskom Sveučilištu u Montrealu i glavni autor studije, u članku objavljenom na stranicama tog sveučilišta.
Postojeći modeli teško objašnjavaju dva plinska toka usmjerena u suprotnim smjerovima. Ovo promatranje otkriva složene fizikalne procese koji oblikuju atmosfere egzoplaneta i njihovu interakciju sa zvjezdanim okruženjem. Tek počinjemo otkrivati pravu složenost tih svjetova. Ovo je uistinu prekretnica, kaže Allart.
Sada moramo ispočetka promisliti kako simuliramo gubitak atmosferske mase, ne više kao jednostavan tok, nego kao trodimenzionalnu strukturu u interakciji sa zvijezdom. To je ključno za razumijevanje evolucije planeta i pitanja mogu li se plinoviti divovi pretvoriti u ogoljela, stjenovita tijela, ističe na kraju Allart.
