Šišmiši često nisu baš na najboljem glasu. Dijelom jer mogu prenositi bolesti poput bjesnoće, a dijelom jer su se tijekom povijesti uz njih i njihovu pojavu vezale grozomorne priče.
Uoči Noći vještica nije neobično vidjeti različite ukrase u obliku šišmiša koji svijetle u mraku ne bi li tako dodatno naglasili njihovu zlokobnu reputaciju.
Ali američki znanstvenici utvrdili su da bi takvi ukrasi zapravo mogli biti bliže stvarnosti nego što je to itko mogao zamisliti.
Pod drugačijim svjetlom
Grupa znanstvenika sa Sveučilišta Georgia u SAD-u otkrila je da neki sjevernoamerički šišmiši - svijetle. Pregledavajući muzejske primjerke šest vrsta šišmiša koje se mogu pronaći u SAD-u, znanstvenici su otkrili kako nakon izlaganja ultraljubičastom zračenju ti primjerci - svijetle.
Bez obzira na to o kojoj se vrsti, spolu ili dobi primjerka radilo, njihova je fotoluminiscencija bila ista. Dolazila je iz njihovih krila, stražnjih udova i membrane između nogu. Kad su ih znanstvenici snimili, dobili su začuđujuće zeleno obojena tijela šišmiša na fotografijama.
Fotoluminiscencija u životinjskom svijetu nije ništa novo. Brojne vrste, od onih morskih preko ptičjih pa čak i do nekih sisavaca, koriste fotoluminiscenciju kako bi međusobno komunicirale i pronašle partnera.
No, u slučaju šišmiša znanstvenici su ostali zbunjeni jer je razina i boja fotoluminiscencije kod svih bila - ista.
Šišmiši imaju vrlo jedinstvenu društvenu ekologiju i senzorne sustave, a karakteristike koje smo pronašli kod ovih vrsta razlikuju se od mnogih drugih opažanja kod noćnih sisavaca, rekla je Briana Roberson, glavna autorica studije i alumna Sveučilišta Georgia. Moguće je da su funkcije sjaja raznolikije nego što smo prije mislili.
Kako su naveli u svom istraživanju, objavljenom u časopisu Ecology & Revolution, moglo bi biti nekoliko razloga za to.
Podaci upućuju na to da su sve ove vrste šišmiša imale zajedničkog pretka od kojeg su dobili gen za fotoluminiscenciju. Nisu nastali neovisno, pojasnio je u izjavi za medije biolog za divlje životinje sa Sveučiliša Georgija Steven Castleberry.
Tim zapravo nije siguran mogu li šišmiši vidjeti to svjetlo, iako valjne duljine pod kojima je vidljivo ulaze u spektar koji šišmiši vide. Međutim, pitanje je ima li noću dovoljno svjetla da bi se proizvela fotoluminiscencija u područjima u kojima oni borave.
Budući da nisu u potpunosti sigurni kako je do pojave fotoluminiscencije došlo, kao ni čemu ona služi (ako uopće ima ulogu), znanstvenici ističu kako je potrebno dodatno istražiti pojavu fotoluminiscencije i kod živih primjeraka različite dobi i spola.
Zasad činjenica da šišmiši mogu svijetliti pod UV svjetlom ostaje samo još jedna zagonetka iz prirode.
