Curenja metana iz Arktičkog oceana u Zemljinu atmosferu traju već tisućama godina, a u budućnosti bi se mogla događati još više i češće zbog zagrijavanja tog oceana.
Mogućnost metana da se oslobodi iz oceana i završi u atmosferi gdje dodatno pridonosi koncentracijama stakleničkih plinova, važan je misterij kojeg znanstvenici pokušavaju riješiti.
Tijekom posljendnjih desetljeća količina metana u atmosferi se drastično povećala. Dok se dio tog povećanja može pripisati ljudskoj aktivnosti, drugi izvori se ne mogu tako lako staviti pod nadzor i obuzdati.
U najnovijoj studiji objavljenoj u znanstvenom časopisu Nature Communications ukazuje se i na to da Mjesec ima ulogu u ranije navedenom procesu u Arktičkom oceanu.
Mjesec kontrolira jednu od najsnažnijih prirodnih sila, plimu i oseku koje oblikuju obalna područja svih kopnenih masa na Zemlji. Plima i oseka isto tako značajno utječu na intenzitet emisija metana sa dna Arktičkog oceana.
Primijetili smo nakupine plina koje se nalaze u sedimentima oceanskog dna unutar jednog metra dubine te da su osjetljive i na najmanju promjenu pritiska vodenog stupa u oceanu. Oseka znači manji hidrostatički pritisak i veći intenzitet otpuštanja metana u atmosferu. Plima pak znači veći pritisak i manji intenzitet otpuštanja metana u atmosferu, pojašnjava Andreia Plaza Faverola, koautorica studije.
Ovo je prvi put da je takvo što opaženo u Arktičkom oceanu. To znači da i najmanja promjena pritiska može osloboditi značajnu količinu metana. To mijenja sve i to ima najveći utjecaj na studiju, dodaje Jochen Knies, isto tako koautor spomenute studije.
Znanstvenici su do opažanja došli uz pomoć piezometra kojeg su postavili u sedimente te očitavali rezultate četiri dana. Taj je instrument mjerio pritisak i temperaturu vode u porama sedimenata. Mjerenja su obavljena na području Arktičkog oceana gdje prethodno nije bilo zabilježeno otpuštanje metana u atmosferu, ali otkud su uzeti uzorci plinovitog hidrata koji se tamo nalazi u ogromnim količinama.
To nam govori da je otpuštanje metana s oceanskog dna raširenije nego što to možemo zabilježiti tradicionalnim sonarnim ispitivanjima. Nismo vidjeli nikakve mjehuriće ili stupove plina u moru. Otpuštanja plina koja se događaju svakih nekoliko sati neće biti primijećena osim ako se na tim područjima ne uspostavi konstantan nadzor, poput piezometra, naglašava Plava Faverola.
Isto tako, veća razina mora utječe na emisije plinova zbog većeg spomenutog hidrostatičkog pritiska, no ostaje pitanje može li povećanje razine mora zbog utjecaja klimatskih promjena i globalnog zatopljenja barem djelomično biti protuteža otpuštanju metana s morskog dna.
Svi su sustavi međusobno isprepleteni na načine koje još moramo odgonetnuti, a naša studija otkriva jednu od tih interakcija na Arktiku: Mjesec izaziva plime i oseke, a te sile zauzvrat stvaraju promjene u pritisku na dno, dok struje s dna oceana zauzvrat oblikuju to dno te tako utječu na emisije metana. Fascinanto!, zaključuje Plaza Faverola.
Izvor: EurekAlert
