Svojedobno su je proglasili najutjecajnijom futurologinjom na svijetu, a Anne Lise Kjaer karijeru je započela kao dizajnerica. Taj način razmišljanja zadržala je do danas. Osim što analizira ljudsko ponašanje kako bi predvidjela trendove, posvećena je isticanju važnosti tzv. soft vještina, kao i humanog pristupa poslovanju. U bogatoj karijeri koja traje 30 godina, koliko postoji njezina agencija za predviđanje trendova, Kjaer Global, savjetovala je renomirane svjetske kompanije, poput Ikee, Sonyja, Toyote, Nokije…
O budućnosti upravljanja u lipnju će govoriti na konferenciji Future Tense, a razgovarali smo s njom o digitalizaciji, fake newsu i potrebi decentralizacije.
Prošle godine svjedočili smo decentralizaciji u raznim područjima, uključujući i financije. Možemo li sličan recept primijeniti na upravljanje i vidite li scenografiju u kojoj će ljudi odlučivati o nacionalnim i javnim odlukama bez vlasti?
Ne vidim jednu nego nekoliko budućnosti s više scenarija koji se istovremeno odvijaju diljem svijeta jer svaka akcija ima reakciju. Budućnost o kojoj ja govorim ovisi o regionalnom, političkom, gospodarskom i kulturnom kontekstu, kao i o novoj političkoj klimi. Govoreći o decentralizaciji, mislim da je to jedan od scenarija koji smo vidjeli kako se odvija tijekom pandemije jer su se različiti ljudi i različite vlade bavili koronom na vrlo različite načine. Usporedite samo mjere donesene u Švedskoj i one koje su donesene, recimo u Grčkoj, gdje sam ja provela prvi lockdown, pa onda i u Velikoj Britaniji. U stvari, tijekom pandemije vidjeli smo vrlo različite decentralizirane ideje o tome kako nešto napraviti i koje mjere donijeti, kako se nositi s kriznom situacijom. Unatoč različitim idejama, i dalje smo surađivali i bili otvoreni za mišljenja stručnjaka.
Kada gledamo što će se dogoditi za deset godina, decentralizacija i novi organizacijski modeli dio su priča na temelju kojih ćemo graditi budućnost. Izgradnja priča o budućnosti zapravo su odluke koje donosimo danas za sutra, odnosno razgovor o tome kako ćemo živjeti i raditi u budućnosti i što to znači za zakonodavstvo te donositelje odluka.
Ono što sada vidim kao veliki trend jest da modeli 20. stoljeća postaju zastarjeli, pogotovo modeli obrazovanja i rada, te političke institucije. Brza promjena uzrokovana tehnologijama i digitalnom transformacijom koja se dodatno ubrzala pojavom COVID-19, svaki dan testira stare modele.
Ili će možda budućnost donijeti nekakav hibridni model upravljanja u kojemu će vlada odlučivati o najvažnijim odlukama, a ljudi će svojim odlukama/prijedlozima doprinijeti o manje važnim stvarima kroz decentralizirane autonomne organizacije?
Ovdje je hibridno ključna riječ. Već vidimo i živimo u hibridnom svijetu. Na globalnoj razini, postavlja se pitanje funkcionira li taj sustav, jer ako ne funkcionira, onda moramo razmisliti kako ga možemo promijeniti.
Vjerujem da vlada treba razumjeti kako društvo, poslovanje i građani mogu imati koristi od novih modela i tehnologija. Također, jedan od budućih trendova jest sposobnost učenja i odučavanja (unlearing) zbog toga što krivulja učenja svakim danom raste. Kad je riječ o upravljanju, vidimo da političari pričaju priče ne provodeći ih u stvarnost. Lideri bi trebali poduzeti konkretne mjere. Primjerice, u Danskoj su uveli think lab u kojem stručnjaci raspravljaju o problemima s kojima se kao društvo suočavamo. Ideja je bila da se zajedničkim naporima rješavaju najbitnija pitanja i stvaraju politike usmjerene na čovjeka i njegove potrebe.
Hoće li neki negativni trendovi, poput lažnih vijesti, polarizacije društva (u vezi politike, pandemije, itd.), pad povjerenja u političare i vlade utjecati na process donošenja odluka vladajućih u budućnosti? Možda bi političari mogli pokušati zadovoljiti “glasnu manjinu” na društvenim mrežama.
Fake news i društvo post-istine, kako ga nazivaju, jedna je od najčešćih tema o kojima govorim i koje zaokupljaju pažnju javnosti. Osim tih pojava koje ne možemo izbjeći, vidimo i tendenciju sve češćeg izražavanja ekstremnih, polarizirajućih stavova u javnosti. Mislim da to također ne možemo izbjeći, ali isto tako – ne možemo o tome zaista razgovarati, ili ravnopravno raspravljati. Izlaz vidim u tzv. ‘svjesnom neslaganju’. Trebamo svi sjesti za stol i dogovoriti se oko stvari oko kojih se ne slažemo. Zatim možemo razgovarati o onome oko čega se slažemo. To je jedan od koraka razumijevanja da se stari sustavi raspadaju i više ne mogu funkcionirati. Nedavno sam pogledala izložbu o Vikinzima i shvatila sam da danas imamo iste konflikte kao što smo ih imali i prije tisuću godinu. Isto je i s lažnim vijestima – gledamo kako se događaju danas, ali možemo li reći da su vijesti prije bile istinite? Sjetimo se da je Churchill za vrijeme Drugog svjetskog rata rekao kako je ‘statistika prokleta laž’. Želim reći, to nije novi fenomen.
Pozitivna stvar oko tehnologije i suvremene uključivosti jest da možemo koristiti podatke za dobrobit svih nas. Polarizacija se također već događa posvuda i nije novost. Pogledajte što se događa u SAD-u, posebno kad usporedimo sadašnjeg i bivšeg predsjednika. Ne govorim iz političke prespektive, nego više diplomatske. Čini mi se da neki od naših lidera spavaju, da se nisu još probudili u novu stvarnost. Nama trenutno trebaju novi modeli i nova pravila funkcioniranja jer i dalje koristimo ista stara pravila koja su nekada koristili Vikinzi; rat, silovanja, porezi, nasilje, odnosi moći... Ono što trebamo je zapravo razbijanje stare moći, a za mene je nova moć tzv. soft power. Mislim da nam je potrebna uključenost svih aktera, potrebna nam je raznolikost. Što je grupa raznolikija, veća je vjerojatnost da ćemo moći stvoriti nešto što će poticati sve ljude na veće dobro.
Vidjeli smo urušavanje stare moći u vrijeme pandemije. Demokratske su države odjednom uvele neke iznimno nedemokratske odluke, što je ozbiljno utjecalo na način na koji promišljamo o našim vrijednostima Počeli smo ih preispitivati. Mislim da cijeli svijet danas zapravo traži inspiraciju, a ona ne može doći od stare moći i njezinih predstavnika.
Što vidite kao ispravnu strategiju za digitalnu transformaciju država i vlada i kako možemo najbolje iskoristiti digitalne alate i znanje za razvoj najučinkovitije vlade i procesa donošenja odluka?
Mislim da postoji velika razlika u shvaćanju digitalne transformacije. Kada razgovarate s liderima, oni još uvijek ne smatraju umjetnu inteligenciju relevantnom. Najčešće kažu da nemaju odgovarajuće ljude ili da infrastruktura ne postoji za primjenu umjetne inteligencije. Razlog takvom stajalištu vidim u tome što najčešće lideri nisu uopće svjesni da je tehnološka transformacija putovanje, a ne odredište.
Smatram kako su napredne tehnologije koje mijenjaju naše društvo nova prilika za izgradnju odnosa moći unutar društva. Posebice je to bitno za upravljanje jer je važno staviti građane i kompanije u istu jednadžbu. Naznake toga vidimo u trenutnoj situaciji u Ukrajini. Ljudi iz cijelog svijeta surađuju i prokušavaju dokučiti kako mogu iskoristiti tehnologiju da bi pomogli. Da nemamo sve te uređaje i sustave, ne bismo mogli učiniti toliko dobroga.
Jedna od najvećih stvari s kojima ćemo se morati pozabaviti bit će digitalno zakonodavstvo. Većina ljudi ne želi znati detalje tehnologije i procesa digitalizacije. Gledaju na nju kaon a, primjerice, struju – ne želimo znati kako struja funkcionira, želimo samo pritisnuti prekidač i upaliti svjetlo.
Trenutno globalna tehnologija je paradoksalna. Istovremeno imamo 3 milijarde ljudi bez pristupa internetu i zemlje koje umjesto građana odlučuju što mogu vidjeti na internetu, a što ne. Tako 68% ljudi vjeruje da velike tehnološke kompanije imaju preveliku moć nad gospodarstvom i njihovim životima. U osnovi, internet se ne temelji na demokratskim načelima. Ono o čemu govorimo je demokracija podataka ili, kako ju mi zovemo, podatkovna nedemokracija – jer kada stvarno znamo što kompanije rade s našim podacima, više nam se ne sviđa. Zbog toga je bitan pojam i budući trend tzv. digitalna inkluzivnost koja stvara priliku za sudjelovanje svih ljudi u donošenju odluka te minimizira polarizaciju.
Postoji li šansa da demokratske države počnu uvoditi neke kontroverzne ideje iz Kine – poput društvenog kredita ili nagrađivanja/kazne građana zbog njihovog ponašanja?
Ovo je teško pitanje. Spomenula bih sociologa i psihologa Zygmunda Baumana, koji je predstavio ideju 'tekuće modernosti' (eng. liquid modernity), a koja govori o tome da svi prolazimo kroz osobnu digitalnu transformaciju. To znači da naše vrijednosti i identitete oblikuju i definiraju online zajednice, tehnologije koje koristimo i ljudi s kojima ostvarujemo interakciju i povezani smo s njima. Treba spomenuti i mnogostruke sustave vrijednosti koje utječu na ovaj fenomen.
Ideja da demokratska država uvodi neke kontroverzne ideje ili pravila već zvuči paradoksalno; demokratski i kontroverzno ne idu zajedno, zar ne? Društveni kredit ili nagrađivanje ljudi za ponašanje – to također nije demokratski, nego se radi o kontroliranju. Zato mislim da je i ovdje relevantan moj prijašnji odgovor, u kojem se dotičem data demokracije i digitalne inkluzije. Za mene to predstavlja sasvim novi sustav vrijednosti. Naravno, bilo bi dobro nagrađivati ljude za dobro ponašanje i stvaralo bi moćna zajedništva, ali mislim da to trenutno nije ključno.
Moramo stvarati i njegovati ideje koje nadilaze svakodnevnu politiku, tzv. nadpolitičke ideje. Klimatske promjene, odnosno borba protiv njih dobar su primjer. Nije bitno jeste li lijevo, desno ili centar – svi ćemo profitirati od toga. Mislim da se trebamo okrenuti takvim idejama i načinima funkcioniranja te se fokusirati na to da smo otvoreni jedni prema drugima, da učimo jedni od drugih.
Mislite li da bi umjetna inteligencija, kad jednom postane „dovoljno pametna“ za to, mogla sudjelovati u radu Vlade i donošenju odluka?
Apsolutno. Umjetna inteligencija već jest dovoljno pametna za to. Iskreno, osjećala bih se puno sigurnije u nekim slučajevima kad bi algoritam upravljao nekim sustavima. Nekim ljudima jednostavno ne vjerujem s nuklearnim oružjem.
Bila sam svojedobno na konferenciji na Baltiku gdje smo razgovarali, između ostalog, o uvođenju 5G-a, a u Finskoj već pričaju o 6G-u. Jedna od tema bila je i budućnost upravljanja, gdje smo razgovarali o tome kako bi ljudi u Vladi trebali biti pametni ljudi koji nas inspiriraju, a umjetna inteligencija mogla bi im pomagati u nekim područjima vladanja i upravljanja. Dajmo računalima da rade ono što najbolje znaju. Ljudi su jaki u području emocionalne inteligencije – ne svi, ali radi se o tzv. soft vještini koju možete naučiti – a umjetna inteligencija može pomoći u drugim stvarima. Na kraju dana, ono što političari rade jest interpretacija podataka. Od podataka koje dobiju, moraju ispričati priču. Ne radi se uvijek o velikoj količini podataka, ali to ne znači da nije jednako važna. Umjetna inteligencija, dakle, može pomoći u prikupljanju podataka, dok će ljudi biti ovdje da je interpretiraju.
Dolazite na konferenciju Future Tense u Zagreb. Što možemo očekivati od vašeg predavanja i koja su vaša očekivanja?
Prije svega, zaista sam počašćena što ću sudjelovati na Future Tense konferenciji u lipnju, odmah mi se svidio koncept konferencije, kao i drugi govornici. Jedva čekam podijeliti svoja razmišljanja o budućnosti upravljanja. Moja vizija budućnosti uvijek slijedi 4P model - povezanost ljudi (people), Zemlje (planet), svrhe (purpose) i zarade (profit) - jer kada se jednom postigne ravnoteža između ljudi i planeta s pripadajućom svrhom, onda ne uzimate, nego pridonosite društvu i okolišu. A to je ključ održivog razvoja i dobrog upravljanja.
Na našoj radionici pokazat ćemo ljudima kako razmišljati i raditi kao futurolozi. Ovo je prilika za sve koji dođu na konferenciju da zavire u 4P princip, ali i istraže kako mogu biti aktivni kreatori promjena. Vjerujem da što više ljudi zna i može naučiti razmišljati i raditi kao futurolozi, to je bolje za društvo i njihovu okolinu.
Moj doprinos na konferenciji bit će globalni poziv na akciju kako bismo zajedno stvorili bolji svijet i ulagali u čovječanstvo. Također, istaknut ću ključne pokretače društva i trendove koji utječu na buduće upravljanje. Nalazimo se u vremenu neke vrste dezorijentacije uzrokovane preranim dolaskom budućnosti koji je oblikovala pandemija. Kao da smo ‘skočili’ pet godina unaprijed s jedne strane, a s druge smo nazadovali. Mislim da, kada gledamo dugoročni učinak trenutne krize, postavlja se pitanje kako predvidjeti kamo će nas sve to odvesti uzimajući u obzir klimatske promjene, COVID-19 i trenutni sukob u Ukrajini.
Moj doprinos je zapravo predstaviti ljudima neke ideje i trendove da shvate kako se mogu snalaziti u kompleksnom vremenu koje nam dolazi uz pozitivan poziv na akciju, a možda i da se zapitaju koja je njihova uloga u društvu te koja je njihova odgovornost za stvaranje budućnosti.
