Pitanje života poslije smrti oduvijek je bilo aktualno. Što se točno događa kad osoba umre? Nastavi li živjeti u nekom drugom obliku?

Upravo je to pitanje postavio sam sebi jedan Rumunj, nakon što je dobio vijest da je njegov dobar prijatelj poginuo.

Iz te tragedije izrodila se ideja o "virtualnoj besmrtnosti", točnije kreiranju avatara osoba nakon njihove smrti.

Prvi je korak bio stvaranje aplikacije Eternime koja tijekom korisnikovog života prikuplja informacije o njemu kroz njegovo korištenje pametnog telefona, ali i kroz chatbot.

Ideja je iskoristiti prikupljene podatke kako bi se nakon smrti korisnika mogao stvoriti avatar koji će u pozadini imati chatbot kako bi obitelj i prijatelji mogli nastaviti "razgovarati" s korisnikom i nakon njegove smrti.

Prikupljamo geolokaciju, kretanje, aktivnosti, podatke o zdravlju, spavanju, fotografije i poruke koje korisnik pohranjuje u aplikaciju", istaknuo je kreator Eternimea, Marius Ursache.

S obzirom na veliku količinu osobnih podataka koje prikuplja, Ursache ističe kako neće nikad prikazivati oglase u aplikaciji, ali mu je u planu ponuditi plativu verziju za korisnike koji žele dodatne usluge.

Iako se do sad za testiranje Eternime aplikacije prijavilo više od 40 tisuća ljudi, samo je njih 40 dobilo priliku isprobati aplikaciju. Za njih je aplikacija poput digitalnog dnevnika u koji upisuju svakodnevne događaje, sjećanja i osjećaje - stvari koje bi inače zaboravili.

Ono što Ursache želi napraviti, već je stvorila Eugenia Kuyda. Ona je nakon smrti svog prijatelja Romana od 10 tisuća njegovih tekstualnih poruka kreirala chatbot koji joj je davao dojam kao da se dopisuje s Romanom.

U pozadini njene aplikacije Replika, nalazi se umjetna inteligencija koja uči kroz "razgovor" s korisnicima. Već sad ima više od 200 tisuća aktivnih korisnika, a prikupila je i 11 milijuna dolara investicija.

No, na stranu sigurnosna i etička pitanja, ono što kreatore i korisnike takvih aplikacija, na neki način brine je - u kojoj dobi žele biti "digitalizirani"?

Žele li zauvijek ostati mladi ili zabilježiti sva svoja sjećanja u starijoj dobi?

Osim toga, kako "cenzurirati" određene dijelove života za određene članove obitelji? Jer sjećanja koja dijelimo s prijateljima ne moramo nužno željeti podijeliti i s partnerom ili roditeljima?

Upravo su se etičkim i tehničkim pitanjima "digitalnog života poslije smrti" pozabavili Carl Öhman i Luciano Floridiu svom znanstvenom radu.

Oni ističu kako će se takvim "životom" morati pozabaviti i regulatorna tijela kao bi se točno odredilo tko i pod kakvim uvjetima može na "životu" održavati one koji na takav "digitalni život nakon smrti" pristanu.