Dok razgovarate s Rastkom Đorđevićem osjećate se kao da pričate s osobom koja iza sebe ima desetljeća životnog i poslovnog iskustva i koja prati računala i tehnologiju još od prošlog stoljeća. Rastko je proteklih godina gostovao na tehnološkim konferencijama, držao je radionice i iza sebe ima brojne projekte i suradnje s kompanijama o kojima ne smije pričati, a sve to u samo – 16 godina.

Ovaj tinejdžer i srednjoškolac iz Srbije čije je ime dobro poznato svima koji malo bolje prate tehnologiju i tehnološke konferencije ovog tjedna gostovao je u Zagrebu na konferenciji Advanced Technology Days na kojoj je sa svojim mentorom Catalinom održao predavanje o IoT uređajima.

Ovu smo priliku iskoristili za razgovor s Rastkom koji nam je ispričao kako je počeo s programiranjem, kako ocjenjuje obrazovni sustav te što misli kakva će biti budućnost u kojoj će dominirati IoT i umjetna inteligencija.

Djeca se ne motiviraju

Imaš 16 godina i iza tebe su već brojni projekti – kada si i kako došao u dodir s računalima i kada si počeo programirati?

Računala su me zanimala odmalena, a zahvaljujući roditeljima rano sam dobio računalo – naravno, većinom sam igrao videoigre, ali zanimalo me i kako rade. Tada sam naučio da postoji programiranje i to me počelo sve više zanimati. Naučio sam da postoji HTML, CSS, java, web dizajn itd.

S 12 godina prešao sam na malo ozbiljnije stvari, C# i Windows Phone aplikacije te sam se sve više počeo baviti programiranjem, a 2016. moj mentor Catalin za rođendan mi je uzeo Raspberry Pi koji me iznimno zainteresirao jer je to bio uređaj koji se mogao povezati s LED diodama, napisati kod i vidjeti da to radi… to je bio fantastičan osjećaj!

Dakle, od zanimanja za prve igre, preko web dizajna, Windows Phonea aplikacija do IoT-a.

U tvojim godinama djeca samo igraju igre, što je tebe privuklo programiranju?

Problem je što oni samo igraju, ali ih ne zanima kako igre zaista funkcioniraju, kako se mogu napraviti igre i ne razmišljaju o tome kako bi oni sami mogli napraviti igre. To se može povezati i s IT edukacijom – veliki problem je što se djeca ne motiviraju da naprave nešto s čime će biti zadovoljni i nešto što mogu istraživati, već je više na nivou odrađivanja, dobivanje ocjene i to je to!

Tko je prepoznao tvoj talent i tko ti je pomogao? Kada si održao prvo predavanje?

Moram prvo biti zahvalan svojim roditeljima jer da nije bilo njihove podrške ne bi bih bio tu gdje sam sada, zatim zajednici Microsofta u Srbiji i upravo sam na Microsoftovoj konferenciji Sinergija održao svoje prvo predavanje kada sam imao 12 godina i tako sam malo po malo počeo sve više predavati. Na početku je bilo zastrašujuće, ali nakon nekoliko predavanja počneš se opuštati i dobivaš iskustvo.

Danas s mentorom Catalinom predajem o senzorima i IoT-u.

 

Kada si počeo raditi prve aplikacije i koji su ti najzanimljiviji projekti?

Prvu aplikaciju napravio sam za novine Politika – vidio sam da nisu razvijali Windows Phone aplikaciju i to mi je bio veliki izazov na kojem sam puno toga naučio, iako na kraju aplikacija nije objavljena jer je promijenjena cijela infrastruktura stranice. Druga aplikacija bila je za tinejdžerski magazin Bravo iz Novog Sada – riječ je o aplikaciji za Windows Phone 8.1, Windows 8.1 i Windows 10. To su bile prve stvari koje sam radio, onda sam otkrio Raspberry Pi i proširio vidokrug.

Što se projekata tiče, o nekima ne smijem govoriti jer sam pod ugovorom, a jedan od projekata koji jako volim vezan je upravo uz Rasberry Pi 3 koji sam spojio s kućištem, ekranom, baterijom, punjačem za bateriju i napravio Gameboy.

Cilj mi je bio motivirati djecu da krenu istim stopama na zabavan način – htio sam im pokazati da programiranje pa čak i elektronika ne moraju biti dosadna stvar, to može biti nešto zabavno i oni mogu biti ponosni što su to napravili.

Edukacija u školama je katastrofa

Koliko je teško napraviti takav uređaj?

To je sad već pitanje neodustajanja jer je najveći problem, u biti kod svega, ne odustati kada se dođe do nekog problema. Koga zanima, to će moći napraviti.

Npr., najveća inspiracija je pravljenje prvog robota. Robot, nešto što se pomiče i gradi, a može se kupiti u dijelovima i sastavljati i mijenjati... No što ako ja nešto izmijenim, dodam ovaj senzor ili diodu tada to postaje puno zanimljivije i zabavnije i s time se stječe puno veće iskustvo. Izgleda zastrašujuće, ali ako se ide korak po korak, sve se može naučiti.

Ti si uzor mladima – kako ih odvojiti od Fortnitea i Snapchata i kako komentiraš obrazovanje, koliko je škola pomogla.

Komentirat ću kako je meni bilo što se tiče edukacije i to je jedna riječ – katastrofalno! Ja sam u elektrotehničkoj srednjoj školi NT – ima dobrih profesora i ima profesora koji žele pomoći i raditi s djecom, ali ima isto i profesora koji su samo tu da dobiju plaću, da štrajkaju i žale se, a u isto vrijeme ne rade s učenicima.

Kada sam se ja s ovim počeo baviti u osnovnoj školi, nitko mi tada nije htio pomoći, tu su uglavnom bili moji roditelji, dok su me nastavnici više spoticali, nego pomagali. Evo čak i danas – nekada ne mogu doći u školu jer imam predavanje na nekoj konferenciji, a oni me optužuju da namjerno bježim s nastave.

Ima li možda ljubomore profesora?

Pa… ima. Po gradivu kako predaju i što predaju, uopće nema nikakvog interesa s njihove strane. Uzimaju ono što im je bilo napisano u knjizi i ako se netko suprostavi tom mišljenju, taj učenik nije u pravu i hoće svađu s profesorom. Što uopće nije korektno.

 

Je li ti netko iz državnih institucija ikada prišao i pružio pomoć?

Ja sam njih pitao za pomoć i nikada mi nisu pomogli- najviše što sam dobio je knjiga od nekog pisca i zahvalnica. Ne postoji motivacija za motiviranjem djece niti da im se osiguraju računala jer koliko osnovnih i srednjih škola ima neadekvatne prostore, koriste CRT monitore, stare Windowse. Kod nas je bitno da se gura elektronski dnevnik, ali nastavnici nemaju niti opremu za to.

Najveći problem je oprema bez koje je nemoguće raditi, profesori su nezainteresirani, neki su nekvalificirani – naravno, ima dobrih profesora koji nemaju resursa, ali odvajaju svoje privatno vrijeme da pomognu djeci.

Također, problem je što se programiranje uči prema zadanim parametrima – npr. uči se matematičko, a ne aplikativno programiranje koje bi se moglo koristiti u daljnjem životu, nema nikakve primijenjene teorije, čime se ne razvija logika vezana uz programiranje niti se može iskoristiti to znanje.

IoT svuda oko nas

Trenutno si fokusiran na IoT – na kakvim si IoT projektima radio?

Nema što nismo radili Catalin i ja, bavili smo se raznim projektima i za neke ozbiljne privatne kompanije, o čemu ne smijem govoriti. Fascinira me smarthome i razvoj vlastitih rješenja i povezivanje mojih rješenja s gotovim rješenjima. Npr., imam vagu i aplikaciju na narukvici za fitness u kojoj se moraju ručno unositi kilogrami. No ja sam se mislio zašto bi ručno unosio kada mogu samo izmijeniti vagu da mi pošalje koliko imam kilograma. Promijenio sam čipove, ekran, AC-DC konvertor, samo sam zadržao senzore i na kraju sam promijenio skoro sve pa to više nije bila ista vaga.

Što misliš o budućnosti IoT-a i kako će internet stvari utjecati na privatnosti i sigurnost?

Internet stvari postoji već duže vrijeme, ali se nije zvao IoT – imali smo brojne povezane sustave i uređaje koji su odjednom postali IoT. To je veoma širok termin, imamo čip koji ima pristup internetu – to je već IoT tako da bilo tko može napraviti bilo što iz IoT-a. Ono što će još više lansirati IoT su autonomni i električni automobili koji će stalno imati pristup s nekim serverom.

Mislim da ćemo u budućnosti, sve što možemo zamijeniti s IoT-jem, to i zamijeniti. Npr. više nećemo imati standardnu mikrovalnu pećnicu, već smart mikrovalnu, nećemo imati obična vrata, već pametna vrata itd.

Što se privatnosti tiče, ona nije crno-bijela stvar, već siva i danas oko ničeg više ne možemo biti sigurni te ne postoje nikakve garancije sigurnosti. Mislim da smo s pametnim telefonima već odali toliko svoje privatnosti, npr. same SIM kartice mogu se krekirati i pratiti lokaciju. Također, danas se puno privatnih informacija prodaje oglašivačima i ne postoje garancije da se podaci neće prodati iz nekih zlih namjera. Naravno, to su sve teorije zavjere, no činjenica je da je privatnosti sve manje.

Nitko ne može predvidjeti što će se dogoditi tijekom sljedećih 5-10 godina, ali mislim da ćemo morati doći do neke točke u kojoj ćemo se morati priupitati želimo li žrtvovati privatnost ili tehnološku dobit. Te će se dvije strane sudarati i morat ćemo pronaći neki balans.

Trebamo se fokusirati na pozitivno

Kako gledaš na umjetnu inteligenciju – jesi li optimist ili misliš da bi nam, kako se neki pribojavaju, roboti mogli ukrasti poslove ili se okrenuti protiv ljudi?

Meni je to super, ja sam optimist. Umjetna inteligencija još nije napredovala toliko da ima svjesnost o sebi i ne može donositi zaključke. To su u biti programi koji koriste određeni model da bi se istrenirali i zavisno o ulaznom podatku izbacuju izlazni podatak i određuju prosjek točnosti.

U budućnosti poslovni nisu sigurni, a posao koji ne mogu zamijeniti je umjetnost jer roboti nemaju kreativnost. Možda će moći i programirati bolje nego mi, no i u programiranu je potrebna određena kreativnost, pitanje je pristupa – postoje neke stvari koje se rade na isti način, ali programeri imaju svoj pristup problemu i svoj način shvaćanja. Npr. ako robotima damo da razvijaju igre – dobivat ćemo samo one videoigre za koje roboti misle da bi nama bile zanimljive, bez neke kreativnosti.

Fizički poslovi, industrijski pa i medicina prvo će se početi mijenjati, dok će IT biti malo sigurniji. Neizbježno je da će tehnologija napredovati svakim danom i da će kompanije mijenjati fizičke poslove jer zašto bi plaćali ljude kada mogu platiti robote, čime se gubi i prosjek ljudske greške.

Ipak , ne vjerujem da će doći do SF scenarija u kojem će nam roboti uzeti sve poslove ili scenarij iz Terminatora prema kojem će roboti zauzeti cijeli svijet i pobiti nas, a mi ćemo postati njihovi robovi. To se možda može desiti za nekih 100 godina, ne mogu sada tvrditi da se to nikada neće dogoditi jer su se dogodile brojne neočekivane stvari koje nitko nije očekivao u posljednjih 100 godina. No trebamo se fokusirati na pozitivno i razvijanje tehnologije, ja sam optimist!