Sigurna oklada ne postoji, nitko sa sigurnošću ne može reći kakvom ćemo scenariju svjedočiti, ali pretjerivanje nikada, nikome, nije donijelo ništa dobro, bojim se da će tako biti i ovog puta...

Prije svega, ovo je osobni stav i pokušaj "analize" aktualnog trenutka kada su u pitanju moderne tehnologije, ali i onoga što nas tek očekuje. Priznajem, možda je sve to poprilično hrabro, jer predviđati kako će izgledati nešto čime se bave daleko pametniji i verziraniji ljudi nije jednostavno, no probati uvijek možemo. Priznajem još nešto, pomalo je paradoksalno, pa i licemjerno da kritički osvrt na tehnologiju daje čovjek koji od iste živi, ali poanta priče nije u odustajanju od korištenja modernih tehnologija, nego u (samo)kontroli, kao uostalom i u bilo kojem drugom segmentu našeg života.

Virtualni otuđio stvarni život

Poplava novih uređaja koji su svakim danom sve "pametniji" nedvojbeno je zabavna, jer imamo privilegiju živjeti u vremenima kada nam se gotovo u dnevnom ritmu pred očima stvaraju fantastični uređaji. Ali... Uvijek negdje u prikrajku čuči famozni "ali", koji nas tjera na razmišljanje o tome što će se dogoditi ako stvari izmaknu kontroli, a sve je više onih koji tvrde ne da će se to dogoditi, nego se već - događa. Otuđenost od stvarnog svijeta i "pravog života", komunikacije licem u lice, bez surogata kao što su internet, društvene mreže, komunikacijski alati i sve ostalo čime se koristimo je već poprimila lice klasične bolesti.

Ne, nije riječ o fatamorgani ili paranoičnim ispadima, doista postoji sve veći broj ljudi, poglavito mladih, koji se savršeno snalaze i plivaju u virtualnim svjetovima, ali kada treba zakoračiti na ulicu i pozvati, primjerice, djevojku "na obično piće", sudaraju se s vlastitim autističnim licem koje je izravna posljedica ovisnosti o modernim tehnologijama. To je nešto što je prisutno, opasno, a u konačnici može biti i pogubno, jer se takvim načinom života odgajaju generacije koje ustvari ne znaju kako izgleda pravi, stvarni život. Naravno da nitko normalan neće tražiti da mladi odustanu od korištenja računala, pametnih telefona, tableta i svega ostaloga, ali kontrola je ključ. Doziranje je nasušna potreba, jer ako se pretjera, stvari će se zakotrljati u neželjenom smjeru...

Uređaji su sve pametniji, a što je s nama

Izuzetak nismo, naravno, ni mi stariji. Već danas se koristimo pametnim telefonima, televizorima, kućanskim aparatima, stigli su i pametni satovi, pametni automobili, umjetna inteligencija... Objektivno je zapitati se - a gdje smo tu mi. U redu, svi ti silni uređaji su "pametni", ali jesmo li mi zbog korištenja istih pametniji ili, sasvim suprotno - gluplji? Ako bih morao birati, onda bih izabrao tezu kako smo životno postali "gluplji", jer koliko god napredovali u korištenju tehnologije, gubimo esencijalni dio koji čovjeka čini čovjekom. Dakako, govorimo o onom dijelu koji se odnosi na pretjerivanje, ako smo u stanju kontrolirati sebe i svoje korištenje tehnoloških dostignuća, onda problem praktički i ne postoji. 

Budućnost? Nisam siguran, definitivno nisam siguran kako će sve izgledati. Lavina je krenula i povlačenje "ručne kočnice" mi u ovom trenutku ne izgleda nimalo izglednim. A osobno, iskreno, ne želim živjeti na način da su uređaji pametni, da oni odlučuju o tome što, kako, kada, gdje, kamo i koliko. Nekako mi je privlačnije da "uzde" držim sam, pa makar sve izgledalo teže. I zato mi se, osobno i subjektivno, nimalo ne dopada mogućnost autonomnih automobila koji će me za pet, deset ili petnaest godina voziti na odredište, a da ja nemam previše mogućnosti utjecati na rutu ili ponašanje istog. Isto tako, nisam pobornik pretjeranog korištenja ni razvoja umjetne inteligencije, jer definitivno ne želim biti rob tehnologije. Možda zvuči pretjerano, ali kad pogledam što se događa i pogotovo što se najavljuje, sve mi se čini da nije.

Umjetna inteligencija je na kraju dana samo - umjetna

Sam pojam "umjetne inteligencije" je savršeno jasan, jer radi se o nečem - umjetnom. Ok, iza svega stoji čovjek, ali ako snaga umjetnog odnese pobjedu u sudaru sa snagom prirodnog, onda me strah i pomisliti što nas čeka. Ključno je, zapravo, pitanje, postoji li netko tko bi mogao kontrolirati sve to skupa. Pojedinac sigurno ne, ali postoji li "trust mozgova" koji bi mogao spriječiti epilog koji se sve češće spominje, a po kojem bi nas umjetna inteligencija mogla pokoriti? Postoji dovoljan broj eminentnih likova koji upozoravaju, ali nisam baš primjetio da netko konkretno djeluje, upravo ta spoznaja me plaši. Ne treba biti naročito mudar i zaključiti da je, kao i uvijek, temeljni problem novac. Sve se, oduvijek i zauvijek, okretalo oko njega, a kad "lova zamuti pogled", onda nastaju opasni problemi. 

Baš taj dio suludog trčanja za profitom, što je osnova, nemojmo se lagati, razvoja svih tih "pametnih" uređaja i naprava, najveća je opasnost. Oni koji imaju uvijek žele još i pritom ne razmišljaju o posljedicama, takvim nas je događajima, valjda, povijest naučila. I ne, nisam nimalo optimističan vezano uz budućnost razvoja pametnih tehnologija i umjetne inteligencije. Dobra vijest? Ako se to može nazvati dobrim, živimo u krajevima gdje su i daleko jeftinije stvari vrlo često nedostupne, tako će nam i pametni automobili, roboti i sve ostalo još dugo, dugo ostati samo sanak pusti. A opet, bojim se da bi, baš zbog toga što smo "kronično nerazvijeni", upravo "primjerci umjetne inteligencije" mogli raditi poslove koje mi danas radimo. Ne, ne izgleda mi to dobro, još manje privlačno... 

Još brže do najnovijih tech inovacija. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju