Otprije se zna da globalno zatopljenje na razne načine utječe i na oceanske struje, no ostaje pitanje kako točno taj odnos funkcionira. Nova studija australskih znanstvenika pokušava odgovoriti na neka od pitanja.
Znanstvenici su proučavali podatke s 293 različita mjesta koji datiraju unatrag 66 milijuna godina. Pritom su promatrali praznine u sedimentnim slojevima, poznate kao hijatusi, nastojeći otkriti različitu snagu oceanskih struja tijekom tisućljeća i način na koji je ona povezana s promjenama temperature, piše portal Science Alert.
Dodatno su u posljednjih 30 godina proučavali satelitske snimke te su uspjeli prikupiti mnoštvo novih podataka. Istraživači tradicionalno koriste takve snimke da bi doznali na koji se način aktivnost oceanskih struja mijenja s porastom temperatura na našem planetu.
Satelitski podaci koji se obično koriste za informacije o oceanskim modelima pokrivaju tek nekoliko desetljeća, što rezultira slabim razumijevanjem dugoročne varijabilnosti oceana, kaže sedimentologinja Adriana Dutkiewicz s australskog sveučilišta Sydney. To nas je potaknulo da proučimo i geološke zapise iz najdubljih područja oceana kako bismo dešifrirali ovakve promjene.
Podsjeća da je dno oceana pokriveno sedimentima te da je devet desetina svih sedimenata litosfere nastalo u morima u geološkoj prošlosti.
Dutkiewicz i kolege su otkrili da su u posljednjih 13 milijuna godina, kako se Zemlja postupno hladila, hijatusi postali rjeđi, što ukazuje na to da se brzina oceanskih strujanja u najdubljim dijelovima oceana općenito usporila.
Za usporedbu, u razdoblju 'staklenika' koje je prethodilo eri hlađenja od 13 milijuna godina, ta su strujanja u vrlo dubokim dijelovima oceana, čini se, bila puno veća.
Tada su su globalne temperature bile 3 do 4 Celzijeva stupnja više nego danas.
Fluktuacije oceanskih struja
Ne morate živjeti na morskome dnu da biste bili pod utjecajem fluktuacija oceanskih struja. Duboki vrtlozi utječu na sve, od glavnih vremenskih obrazaca do morskog života. Hijatusi ukazuju na vrlo snažne dubokomorske struje, dok kontinuirano nakupljanje sedimenta ukazuje na mirnije okolnosti, rekao je geofizičar Dietmar Müller sa sveučilišta u Sydneyu.
Kombiniranje ovih podataka s rekonstrukcijom oceanskih bazena, geolozima je omogućilo da prate gdje i kada je došlo do takvih proboja sedimenta.
Što više znamo o prošlosti našeg planeta, to će naša predviđanja biti kvalitetnija kada je posrijedi predviđanje o tomu na koji će način globalno zatopljenje promijeniti oceane u budućnosti. Treba napomenuti da su oceani već upili golemu količinu viška ugljika i topline.
Prethodne studije pokazuju da u razdobljima zagrijavanja klime oceani mogu prihvatiti više ugljika, prvenstveno putem planktona. Pritom planktoni koriste otopljeni organski ugljik za izgradnju svojih ljuštura, a zatim, nakon ugibanja, padaju na dno oceana, što omogućuje da se apsorbirani ugljik ondje zadrži.
Sada je jasno još nešto - vjerojatno će aktivnosti biti pojačane u oceanskim dubinama s obzirom na povećanje temperatura na Zemlji. Znanstvenici se slažu da će trebati provesti dodatna istraživanja da bi se točno procijenilo na koji će način to utjecati na ravnotežu života i atmosfere.
Neovisne studije u kojima se koriste satelitski podaci ukazuju na to da su snažna strujanja u oceanima, kao i oceanski vrtlozi postali puno intenzivniji u posljednja dva do tri desetljeća, koje je obilježilo globalno zatopljenje, što ide u prilog našim saznanjima, rekao je Müller.
Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Geology.
