Umjetna inteligencija koja odlučuje o ljudima na sudu još uvijek zvuči kao znanstvena fantastika. Srećom, za sada to još uvijek i jest, naročito u Europi. No američki pravosudni sustav uvodi je u praksu na mala vrata, pa kako se moglo čuti na konferenciji u Hrvatskoj obrtničkoj komori, američki pravnici koriste je ponajviše kako bi na ispravan način predali svoj slučaj sudu, ali sve više i kako bi se napravila predikcija kakva bi mogla biti odluka suca i isplati li im se podizati tužbu.
To je moguće jer algoritam umjetne inteligencije koristi razne varijable dosadašnjih suđenja i njihovih ishoda, pa ovisno o tome koliko se vaš slučaj poklapa s nizom drugih možete dobiti rezultat kakva bi mogla biti odluka suda u vašem slučaju.
Naravno, sama umjetna inteligencija ne odlučuje ni o čemu, ali ponekad pomaže sucima u donošenju odluka, odnosno i njima izbaci kakva je odluka bila donesena u sličim slučajevima kada oni nisu sasvim sigurni na koju stranu naginje pravda.
Europljani još uvijek na to gledaju s velikom dozom skepse. Takva je i bivša nizozemska sutkinja Dory Reiling, koja je na HOK-ovoj konferenciji održala predavanje s tom temom.
O umjetnoj inteligenciji puno se priča, puno se njome pokušava prodati, na primjer da će riješiti mnogo problema. Ali mislim da neće. Ako sada pogledamo sudove, ne znam da ijedan u Europi koristi umjetnu inteligenciju. Znam za primjere u SAD-u gdje se koristi u pomoći ljudima koji predaju svoje slučajeve na sud, kako bi to učinili na ispravan način, pa pomaže ljudima da odluče hoće li spor riješiti na sudu ili problem mogu riješiti na neki drugi način. Za to se koristi. Također postoje i neka istraživanja ishoda sudskih slučajeva, ali za sada nisu točni i mislim da stvaraju ideju da su sudski slučajevi jednostavno ishod toga da postoje skupina činjenica, skupina pravila i da iz njih proizlazi određeni ishod. To je pretjerano pojednostavljenje onoga što se zapravo događa na sudovima. Suci sagledavaju što se dogodilo, društvene posljedice svojih odluka, sagledavaju više aspekata, je li se promijenio kontekst od zadnjeg izglasavanja zakona. Suci rade mnogo više nego što to u ovom trenutku može umjetna inteligencija. Morat ćemo vidjeti kako će se sve razvijati. Mislim da će biti aplikacija UI na sudovima, ali moramo vidjeti kamo to ide. No sada mogu napraviti nikakve predikcije o tome, kazala je Reiling.
''Nedostajat će ljudski kontakt''
U Hrvatskoj se još uvijek mučimo i sa samom digitalizacijom, pa je previše očekivati da bi uskoro umjetna inteligencija mogla zaživjeti u hrvatskoj pravosudnoj praksi. Pravnica Jelena Uzelac ponajviše ističe da bi se na taj način mogao izgubiti ljudski kontakt, koji je najvažniji u donošenju presuda.
Kao klasično obrazovani pravnik, malo sam skeptična prema tome. Dakako da moderne tehnologije donose prednosti - ubrzavaju poslovanje i slično. Međutim, uvijek će nedostajati taj jedan ljudski kontakt jer i sudac kada donosi presudu, on presudu donosi na temelju Ustava i zakona, ali i vlastitog opažanja, a to još više dolazi do izražaja u postupcima mirenja gdje medijator nije nužno pravnik. On može biti bilo tko, važno je da ima društvene vještine, kako se približiti ljudima, kako pokušati empatijski osjetiti i jednu i drugu stranu i na neki način donijeti odluku. Što se tiče alternativnog rješavanja sporova – apsolutno da, što se tiče dokumenata i olakšavanja procedura, ali ljudski kontakt mora ostati, to je nešto bez čega se po meni ne može, rekla je Uzelac.
Kada je riječ o posredovanju u rješavanju sporova, možda je daleki prethodnik uvođenja umjetne inteligencije ''online rješavanje sporova''.
Europska unija osigurala je platformu na kojoj potrošači mogu riješiti svoje sporove s trgovcima sami, preko interneta. Takav sustav za sada je zaživio samo u nekoliko europskih zemalja, ali s obzirom na to da se takva praksa pokazala pozitivnom i rasterećuje sudove, moglo bi u skorije vrijeme biti i implementirano u Hrvatskoj.
U europskoj radnoj skupini koja se bavi analizom ''online rješavanju sporova'' jest i sutkinja Vrhovnog suda u Sloveniji Nina Betetto, koja ističe kako bi takav način mogao biti brži, jeftiniji i jednostavniji za građane od odlaska na sud.
Ako se radi o potrošačkim sporovima, to su obično mali sporovi s malo novca, tada ne treba prisutnost odvjetnika. Vrlo je važno da je to jednostavno, da to može svatko učiniti sam bez odvjetnika. Iskustva iz država u kojima je taj sustav već implementiran su dobra, mada je moje mišljenje kod posredovanja takvo da je vrlo važan osoban kontakt medijatora sa strankama, a toga kad se radi o rješavanju online, ne postoji. To je mali nedostatak, ali ja ipak vjerujem u tu metodu, kaže Betetto.
Više o ovoj platformi objasnila nam je profesorica Uzelac, koja kaže da je takav način rješavanja sporova u EU-u zaživio i pokazuje se uspješnim:
Posebnom regulativom Europske unije, od 15. 2. 2016. diljem cijele EU sporove vezane uz online kupnju moguće je riješiti putem ODR platforme. Europsku platformu za internetsko rješavanje sporova pruža Europska komisija kako bi omogućila pristup kvalitetnom rješavanju sporova i tako osigurala sigurniju i pravedniju kupnju na internetu.
Platformom se mogu koristiti svi za rješavanje problema u vezi s kupnjom na području zemalja EU, Norveške, Islanda ili Lihtenštajna.
Platformom za internetsko rješavanje sporova možete se koristiti za izravno rješavanje problema s trgovcem. To može biti korisno ako se još niste obratili trgovcu ili ako je trgovac otvoren za dijalog.
Trgovac će putem platforme za internetsko rješavanje sporova biti obaviješten o zahtjevu. Ako je trgovac voljan razgovarati, kupac može izravno razmjenjivati poruke putem upravljačke ploče, slati privitke kao što su fotografije proizvoda i zakazati sastanak na internetu.
Rok za postizanje sporazuma je 90 dana. Trgovac i kupac mogu u bilo kojem trenutku odustati od izravnih pregovora.
Trgovac također može predložiti popis tijela za rješavanje sporova umjesto izravnog pronalaženja rješenja. U tom slučaju predviđen je rok od 30 dana za dogovor o tijelu za rješavanje sporova, a nakon njegova isteka predmet će biti zatvoren na platformi.
Ako trgovac izravno odbije zahtjev ili ako se jedna od strana povuče iz postupka ili ako je istekao rok od 90 dana bez postignutog sporazuma, kupcu je na raspolaganju sljedeće:
Pokušati pronaći rješenje uz pomoć tijela za rješavanje sporova. U tom slučaju predviđen je dodatni rok od 30 dana za dogovor s trgovcem o ovlaštenom tijelu za rješavanje sporova koje će rješavati predmet. Ili pokušati s drugim alatima za rješavanje sporova.
Što se tiče samih alternativnih rješavanja sporova Uzelac kaže da su te metode još uvijek nedovoljno zastupljene u Hrvatskoj, ponajviše zato što građani za njih niti ne znaju:
Zadnjih se desetak, dvadesetak godina radi na tome kroz različite strategije i informiranja javnosti, međutim sve se to pokazalo nedovoljnim. Rješenje problema bi možda moglo biti izmjena studijskih programa studija s područja društvenih znanosti, prije svega u polju prava i ekonomije. Uvođenjem takvih predmeta, ne samo na razini izbornih, već kao obveznih gdje bi se pravnici, budući suci odvjetnici, ali i poslodavci informirali o prednostima takvih metoda. Pa se onda ne bi događalo da većina predmeta koji se mogu riješiti tim metodama završavaju na sudovima i na taj način opterećuju već ionako preopterećene hrvatske sudove.
Prednosti bi bile u brzini u postupanju i rješavanju i manji trošak čiji se spor rješava takvom metodom. Prednost takvih metoda je da sama stranka čiji se spor rješava ima rješenje spora u svojim rukama. Tu se radi o dijalogu, o suradnji, a nije klasično parnično, odrežem, presudim – jedan je u krivu, jedan je u pravu. To su metode koje po rješenju spora i jedna i druga strana su podjednako zadovoljne i nezadovoljne.
Klijenti su malo skloni tom rješavanju sporova jer nisu upoznati sa samom procedurom. Nije im jasno što se tu događa, a neki niti ne znaju da se spor može riješiti na taj način, nego svi misle da nekakvu pravdu u određenoj stvari može donijeti samo sud.
Možete se obratiti za rješenje konkretnog spora nekom arbitražnom tijelu ili u postupku mirenja. Tu se sklapaju posebni sporazumi ili se već u postojeći ugovor iz kojeg proizlazi spor prilikom njegova sklapanja, nosi klauzula o arbitražnom rješenju sporova ili rješenju sporova mirenjem. To bi odvjetnici mogli predlagati svojim strankama prilikom sklapanja ugovora, ali često se događa da u sklapanju ugovora ne sudjeluju odvjetnici, nego ih sklapaju osobe koje možda nemaju pravnu naobrazbu. Zato je dobro takve predmete imati i na drugim studijima, gdje ćete naučiti da ugovoru možete dodati arbitražnu klauzulu i na taj se način osigurate da kada do spora dođe, da znate gdje ćete ga rješavati'.
Koliko vidimo, pravosuđe se još bori s nekim sasvim prizemnim, nevirtualnim situacijama, pa je uvođenje umjetne inteligencije kako u europske, tako i hrvatske pravosudne sustave, kao se čini - još prilično daleko.
