Još od malih nogu Karla Džafića zanimala je robotika, a s vremenom je došao na ideju da sam napravi nekog manjeg robota. Ovaj 25-godišnji student 3. godine računarstva na Tehničkom fakultetu u Rijeci iz Matulja kraj Rijeke svoju je ideju počeo realizirati u stvarnost u ljeto 2019.
Prvi korak pri tome bio mu je, naravno, Google gdje je počeo pretraživati internetske stranice o razvoju kućnog robota. Ono što je tražio našao je na stranicama open-source projekta InMoov za razvoj i printanje robota u prirodnoj veličini na kućnom 3D printeru površine 12x12x12 cm.
Iako ideja nije njegova, već francuskog kipara Gaela Langevina, ovaj ambiciozni student kaže kako je razvoj takvog robota zaista veliki pothvat i, koliko mu je poznato, jedina je osoba u Hrvatskoj koja se samostalno odlučila na rad na takvom robotu. Karlo je posebno naglasio ime svog robota - Timmy Hartera. Timmy dolazi od jednog izmišljenog lika iz serije (Timmy Lenox) kojeg se bojao kao dijete, dok Hartera dolazi od naziva nekada stare tvornice papira u Rijeci i kao simbol velike industriju i zlatno doba same industrije koju je grad Rijeka imala u svojoj prošlosti.
Kako se projekt bliži kraju, razgovarali smo s Karlom o svim izazovima samostalnog rada na jednom tako opsežnom projektu, ali i o njegovim planovima i ambicijama za budućnost.
Kompliciran proces
Na projektu radiš u potpunosti sam, zadužen si i za hardver i softver? Molim te opiši koliko je to kompliciran proces, o čemu sve treba razmišljati i na koje si sve izazove naišao?
Na ovome projektu u potpunosti radim sam već dvije i pol godine u konobi doma u Matuljima te radim sve od samog printanja mehaničkih dijelova koristeći već gotove dizajne na svoja dva 3D printera do elektronike kako bi na kraju napravio softver koji će biti moje djelo. Za sada koristim gotove alate kako bi mogao testirati osnovne funkcije samog robota.
Proces je dosta kompliciran jer zahtijeva barem neka osnovna znanja iz mehanike, elektronike i programiranja. Znači pričamo o tri različita tehnička područja koje treba znati jedan čovjek ako planira sam raditi ovakvog robota. Inače se ljudi specijaliziraju u neka od ta tri područja dok je robotika spoj svega toga, u čemu je i najveća ljepota.
Recimo, kada sam radio ruke ne samo da sam ih morao sastaviti mehanički nego spojiti sve moguće servo motore i provući senzore kako bi na kraju mogao istestirati jesam li dobro sve napravio. Imajte na umu da kao i kod čovjeka imamo deset prstiju na rukama i za svaki taj prst morate dobro mehanički napraviti i provući sve senzore te spojiti ih na servo motore kako biste napokon mogli bilo što programirati. Kada napravite tako za jedan prst to sve morate ponoviti 10 puta minimalno kako biste završili samo s rukama, ako ne i više. Milimetri igraju ulogu te ako je nešto krivo napravljeno u ta tri područja tehničkih znanosti dolazi do pucanja samih dijelova robota te ponovnog printanja dijelova. Cijeli proces koji se radi barem mjesec dana se mora ponoviti, a to košta i vremena i novaca.
U spomenute prepreke na koje sam naišao treba spomenuti i probleme oko samih materijala koje sam trebao naručiti u 90% slučajeva preko interneta izvana, te se dijelovi čekaju po 2 mjeseca ako ne i više. Pričamo o dobi najveće krize oko korone kada je potražnja za online kupovinom porasla.
Za izradu mehaničkih dijelova koristiš samo 3D printer ili nešto naručuješ putem weba? Je li moguće komplicirane mehaničke dijelove napraviti samo putem 3D printera?
Što se tiče mehaničkih dijelova većinom se da isprintati preko 3D printera. Moguće je isprintati i kompliciranije mehaničke dijelove, ali opet ovisi što tražimo i tada procijenimo je li dovoljno samo koristiti 3D printer. Sve ovisi kako je sam dio dizajniran te koji se 3D printer i 3D filament koristi. Što se tiče same elektronike tu sam morao dosta naručivati putem weba.
Koliko ti vremena uzima ovaj projekt? Kada bi mogao biti dovršen?
Ovaj projekt uzima dosta vremena, pričamo 8 do 12 sati rada s pauzama dnevno ako se misli u neko skorije doba napraviti robota. Za neke manje zadatke i poslove pričamo oko 4 do 6 sati rada. Kako sam redovan student i do sada sam radio u jednoj IT firmi kako bi mogao financirati projekt, radio sam recimo od nekih 18h navečer pa sve do 02h ujutro i ponovno ujutro bi počeo s normalnim obavezama. Vikendima ne bi nigdje ni izlazio samo kako bi što više radio na samom robotu. Prijatelji stalno zovu kad ću izaći iz te špilje, misleći na konobu gdje radim robota.
On je na studentskoj konferenciji bio u stanju samo pričati sa studentima s obzirom na to da prilikom testiranja neki mehanički dijelovi nisu bili u stanju odraditi svoju funkciju. Plan je sada tijekom jeseni i zime srediti robota i popraviti dijelove koje treba napraviti kako bi mogao na proljeće biti spreman za daljnje predstavljanje javnoj publici. U međuvremenu putem društvenih mreža objavljujem sam rad na robotu kako bi skupio što više pitanja te na proljeće snimio jedan domaći podcast gdje bi ja postavljao pitanja samome robotu te, nadam se, na hrvatskome jeziku odgovarao na sama pitanja te snimio i to stavio na internet.
To jest veliki pothvat i ambiciozan, ali da nisam tako razmišljao i vjerovao ne bi došao ni do ove razine na kojoj je sada robot. Tako da me veseli budućnost i nije problem ako i ne uspijem u tome. Sigurno ću još više naučiti što je i glavni razlog ovog projekta.
Najveći prijatelj u projektu - internet
Pomaže ti li netko oko ovog projekta i gdje nalaziš informacije za proizvodnju hardvera, razvoj softvera…?
Ako tehnički gledamo onda je odgovor da. Pomaže mi sama stranica InMoov gdje je i cijeli projekt objavljen te tamo uzimam sve moguće informacije od samog dizajna, shema za elektroniku i ostalog. Isto tako na toj stranici postoji cijela zajednica koji rade isto kao i ja od doma na InMoov robotu. Znači najveći prijatelj mi je internet i od tamo uzimam sve moguće resurse koji su mi potrebni za sam projekt. Tu ne smijem zaboraviti nikako na moje roditelje koji su mi zapravo velika potpora u ovome svemu i koji su mi dali cijelu konobu samo za mene.
Koji je cilj projekta? Što kada robot bude gotov, koja će biti njegova svrha?
Glavni cilj i nekakva svrha samog robota za sada je istraživanje i razvijanje svoje karijere u području automatizacije i robotike. Zbog toga sam i počeo ovaj projekt, no u međuvremenu kako se zainteresiranost ljudi na lokalnoj razini povećala, sada su planovi da se možda što više popularizira ovakav projekt kako bi potaknuo da ne samo djeca, već i studenti i studentice svoje završne i diplomske radove baziraju na ovakvom levelu s obzirom na to da će ovaj robot i meni biti za završni rad. Isto tako, kako se puno uči, cilj je jednoga dana napraviti možda neki startup u području robotike i automatizacije.
Evo potaknut nedavnim požarima u Hrvatskoj ne bi bilo loše možda kada bi se u Hrvatskoj radila automatizacija i robotika koja bi ulazila u opasna područja samog požarišta te umjesto vatrogasaca da sam robot odradi posao. S time smo osigurali živote i same hrvatske šume, a i dobro je za reklamu hrvatskog turizma. Tako već nešto postoji izvan Hrvatske. No za to treba puno detaljniji plan same izvedbe. Želja i volja postoji, a to je prvo šta treba svakome pojedincu ako želi napraviti nešto veliko. Isto tako što se tiče samog mog robota njegova svrha će biti zabavnog i edukacijskog karaktera.
Po ovom projektu jasno je da si ambiciozan. Kakvi su ti planovi nakon fakulteta?
Planovi nakon fakulteta je da se bavim robotikom i automatizacijom, možda pokrenuti neki startup. Imao sam neke ponude za internshipove izvan Hrvatske, no ne žuri mi se nigdje te je sada cilj napraviti što bolje robota. Idemo korak po korak i fokusirati na ono šta sada imam s ovim projektom.
