Tehnološka revolucija ili evolucija, ovisno kako to preferirate nazivati, promijenila nas je sve, naše živote, način razmišljanja, rada, odmora, komunikacije, ali u temelju svega još uvijek smo mi - ljudi.
Zašto uopće ovaj tekst, čemu, koja je poanta i što me natjeralo da ga napišem? Iskreno, dvije stvari; Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu i tehnologija ili bolje rečeno IT. S godinama iskustva utvaram si da dovoljno dobro poznajem oboje, iako u tome ima poprilična doza subjektivnosti, čini mi se da nisam daleko od istine. Da, u nogometu i oko njega, na razne načine, motam se gotovo trideset godina, a što se tiče IT-a, tu sam se zaustavio na suživotu koji traje otprilike dva desetljeća. Je, godine su to, popriličan broj, ali baš zato si nekako mislim kako imam nešto znanja o ove dvije životne kategorije, koje su naizgled nespojive, iako to uopće nije tako, jer praktički ništa danas nije lišeno upliva modernih tehnologija...
Zatrpani smo, na dnevnoj bazi, vijestima o tehnologiji koja mijenja život, sve što poznajemo, roboti više nisu samo sporedni glumci u SF filmovima, nego sve češće glavni protagonisti u stvarnom životu. Jedni se tome vesele, drugi su prepoznali znakove kataklizme, a priča uvijek nekako ide dalje. Počelo je, eto, Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, prvo u povijesti na kojem je tehnologija baš ono "zagazila" u bit cijele priče, jer se više nećemo natezati oko toga je li bio gol ili nije, je li lopta prešla crtu ili ne, na to će nam dati odgovor - tehnologija. I kao, zbog toga će sve biti čisto, pošteno, svi će biti sretni i zadovoljni, pobijedit će bolji, jer nam, hvala nebesima, tehnologija, lišena subjektivnosti, može ponuditi pravdu.
Aha, kako da ne, pitajte što o tome misle izbornik Hrvatske Niko Kovač i njegovi momci, koji su na otvaranju SP izgubili od Brazila 1:3. Zašto? To ćete pak morati pitati stanovitog japanskog suca Yuichija Nishimuru, koji je vidio ono što nije vidio nitko, koji je svojim "diljenjem pravde" (kako ovo blesavo zvuči) zgrozio praktički sve ljubitelje nogometa i ne samo njega, uključujući i same Japance, koji su se putem društvenih mreža počeli ispričavati Hrvatima, dok su pak Hrvati prvi puta u povijesti organizirali humanitarnu akciju za jednog Japanca. Tko je, dakle, presudio pobjednika nogometnog dvoboja Brazila i Hrvatske? Gospodin Nishimura, koji je postao predmetom ismijavanja, sprdnje, ogorčenja, pa i, nažalost, mržnje...
Što će nam sva sila kamera, senzora, detektora, elektroničkih naprava za komunikaciju, što će nam sva ta silna tehnologija kad je pred dvije i nešto milijarde gledatelja opet odlučio - čovjek! Da, nama Hrvatima i mnogima drugima je to, ponavljam, prestrašno, grozno, užasno, to je pljačka stoljeća na SP, ali s druge strane zapravo i nije toliko loše. Prije nego što me optužite da sam protiv Hrvatske, radi se o tome da ovo nije loše jer dokazuje da je na kraju dana glavni i odgovorni još uvijek - čovjek! OK, istina, slažem se, u ovom slučaju bi možda bilo bolje da nije, da je postojao robot koji bi gospodinu Nishimuri odmah rekao "daj, stari, nemoj, kakav penal" i promijenio odluku, ali globalno i dugoročno, ovo je svakako bolji izbor.
Jer, prečesto ili zapravo konstantno zaboravljamo da bez nas, ljudi, sa svim svojim dobrim i lošim stranama ne bi bilo ničega, pa ni tehnologije. I kad nešto zapne, kad nešto ode u krivom smjeru, neće tehnologija riješiti tehnologiju, na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, sve će opet završiti u rukama čovjeka. Kako to znam? Evo, jutros sam ponosno, kao i uvijek, pokušao upaliti svoj omiljeni, predivni Sony Bravia (full HD, da ne bi bilo zabune) televizor. "Štanga", "ledica" blinka, svaku minutu se čuje "klik", ali ne događa se ništa. Nema ni HD-a, satelita, tunera, nema ničega osim "klik & blink". Iskopčaj iz napajanja, odštekaj sve što je uštekano, upali laptop, odjuri na forum, potraži rješenje, napravi "factory reset" po uputama iz Sonyja, usput se pomoli, jer valjda će sve biti u redu...
E, neće, moja omiljena i voljena Bravia i dalje "pila" po svom, ne zanima je što sam ja pratio upute, pokušao napraviti tvornički reset... Što sad? Nervoza raste, kvragu, zar baš sad, zar baš sad kad je SP?! Da, baš sad. Opet, što sad? Pronađi servis, jamstvo je isteklo, nazovi čovjeka (da, čovjeka, ne stroj, robot ili senzor), upali auto, odvezi Braviu, pozdravi čovjeka, donesi Braviu na stol... Tako to ide, kaže čovjek (da, on!) da će otvoriti, pogledati i javiti se kad ustanovi što je "crklo" i zašto je samo "klik & blink" na programu. Ne moram valjda objašnjavati da sam na ljestvici od 1-100 bio "nervozan 101 ili više", jer 'em ne znam koliko će me to koštati, 'em ne znam je li stvar popravljiva. Ali, u svemu tome sam, netipično za mene, uspio pronaći dobru vijest i tračak nade. Čovjek je još uvijek glavni i odgovorni za većinu, ako ne i sve što nas okružuje, od čega živimo i čime se služimo. Osim, naravno, vremena i prirode, ali to ionako nije tehnologija.
Uglavnom, nakon što sam vam se izjadao, nadam se da ćete i vi, ako već niste, razmisliti i shvatiti da smo mi, ljudi, ti koji imamo uzde, kormilo, volan ili što već u rukama. Tehnologija nam je samo alat, pomoćno sredstvo, sredstvo za rad i tako će ostati sve dok ima ljudi. To je, uvjeren sam, sjajna vijest, iako postoji i loša, baš kao i uvijek. Čovjek je, naime, sklon uništenju i samouništenju, ako nas nešto sve zajedno i "dođe glave", to neće biti tehnologija, roboti, klonovi ili neka vrsta koju ćemo tek izumiti, nego - čovjek. Baš kao i uvijek, baš kao u svemu.
