Skupinu najcitiranijih hrvatskih znanstvenika u svijetu za cjelokupnu karijeru vode dvojica „nepoznatih“ u Hrvatskoj, listu za 2024. trojica iz područja tehničkih znanosti sa Sveučilišta u Splitu, dok se više od polovice sve hrvatske znanosti ostvari na Sveučilištu u Zagrebu.
To su neki naglasci iz studije o znanstvenoj citiranosti koju je nedavno objavilo Sveučilište Stanford u Kaliforniji (SAD), a koja je podatke o citatima uzela iz znanstvene baze Scopus do kraja 2024. godine.
Među 230 tisuća najcitiranijih znanstvenika u svijetu ili dva posto ukupnog broja svih istraživača, iz hrvatskih znanstvenih institucija uvršteno je 130 znanstvenika na popis za 2024. godinu, te 97 na popis produktivnost u cjelokupnoj karijeri uvrštenih znanstvenika.
Je li to uspjeh hrvatskih znanstvenika, akademik Vlatko Silobrčić, koji se bavio pitanjima rangiranja znanstvenika, nije mogao reći. On se slaže da imena hrvatskih znanstvenika na Scopusovoj listi "znače dobro svjetsko dostignuće", ali smatra da je ta baza manje vrijedna od popisa koji bi mogla napraviti baza WoS.
Kad bi naši podatci o broju znanstvenika bili pouzdani (a uvjerio sam se da nisu!), mogli bi se usporediti s podatcima drugih zemalja i tako odrediti kako RH stoji, kazao je Silobrčić i dodao da bi također za to trebalo točno znati „koliko RH ima znanstvenika, koliko se u nas ulaže u znanost, koliko je naših časopisa uključeno u Scopus, koliko naši znanstvenici objavljuju u časopisima koje svijet prati, i tako dalje“.
Prvi nepoznat
O nabolje rangiranom hrvatskom znanstveniku na listi citata za cjelokupnu karijeru – nije se uspjelo doznati ništa. U šire dostupnim biografijama vidi se da radi o svjetski slavnom američkom neurologu Charlesu M. Poseru (1923. Antwerpen, Belgija - 2010. Boston, SAD), koji je upisan zlatnim slovima zbog propisivanja znanstvenog protokola za mjerenje i opisivanje multiple skleroze. Međutim, u njima se nigdje ne spominje njegova pripadnost hrvatskoj znanstvenoj zajednici, iako se Poser u Scopusu vodi kao član hrvatskog Ministarstva zdravstva.
Niti jedno znanstveno i strukovno tijelo u Hrvatskoj nema informacije o tome da je Poser bio hrvatski znanstvenik. Iz Ministarstva zdravstva su odgovorili kako nemaju saznanja o povezanosti znanstvenika Charlesa Posera s Ministarstvom zdravstva.
Prema javno dostupnim podacima, njegov se rad pojavljuje u suautorstvu s hrvatskim znanstvenicima medicinske struke, no Ministarstvo zdravstva nema evidenciju formalne suradnje s navedenim znanstvenikom, odgovorili su.
Slično je odgovorila i predsjednica Hrvatskog neurološkog društva Zdravka Poljaković. Kazala je da nema saznanja da je Charles Poser ikada bio član Hrvatskog neurološkog društva, „a niti je to sada“, te da nema saznanja o njegovoj eventualnoj hrvatskoj afilijaciji.
U Savezu društava multiple skleroze Hrvatske također, „nažalost“ nemaju „nikakvih informacija vezanih uz Charlesa Posera niti njegovu moguću povezanost s Hrvatskom ili hrvatskim institucijama“. Iz Ministarstva znanosti nije stigao nikakav odgovor.
Neurolog akademik Ivica Kostović također nije znao za Posera i njegovu pripadnost hrvatskoj znanosti, ali pretpostavlja da su ga hrvatski znanstvenici pozvali i predložili kao savjetnika u Ministarstvu zdravstva u mogućoj kampanji mobilizacije neurologa koji se bave multiplom sklerozom. Kad se vodila borba da se lijek za 'multiplu' propisuje rutinski, trebalo je privući neko važno ime i provesti klinička ispitivanja, kazao je Kostović.
Akademik Silobrčić također nije mogao razlučiti slučaj C. Posera.
Pretpostavljam da je kolega Charles M. Poser radio s nekim hrvatskim znanstvenicima i da su zajedno objavljivali. Ako se poštuje znanstvena etika, svaki bi autor na članku imao pravo pripisati sebi citat koji je članak dobio, kazao je Silobrčić i napomenuo da nije vidio konkretne članke o kojima je riječ.
Drugi nepriznat
Drugi po redu je energetičar Frano Barbir sa splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje. Ako se uzmu u obzir nedoumice oko Posera, Barbir je praktički prvi. Smatraju ga jednim od pionira u svom području u svijetu. U SAD-u je proveo polovicu svoje karijere, gdje je vodio mnogobrojne projekte, znanstvene centre, te održao mnogobrojna pozvana predavanja na sveučilištima i institutima širom svijeta. Njegova knjiga PEM Fuel Cells: Theory and practice, napisana je na engleskom i prevedena na kineski, korejski i perzijski. U Hrvatskoj je dobitnik državne nagrade za znanost za životno djelo.
Barbir, međutim, 2024. nije izabran u Hrvatsku akademiju znanosti u umjetnosti iako su, kaže, „tri izabrana kandidata imala „znatno skromniji znanstveni opus“ od njegovog. Sva trojica zajedno imaju manje citacija od mene. Ja imam 6787, a njih trojica zajedno 4238! Sa h-faktorom od 17 (moj je 34) u naprednim zemljama ne bi dogurali ni do profesorske pozicije. I sve to (i još puno više od toga) nije dovoljno za biti izabran u HAZU u kompeticiji s, neka se ne uvrijede, mediokritetnim hrvatskim znanstvenicima, kazao je Barbir tada Hini.
Na upit Hrvatskoj akademiji u vezi profesora Barbira, Hini je odgovoreno da je „izbor kandidata proveden u Razredu za tehničke znanosti HAZU glasovanjem tajnim putem“ pa da očitovanje na Barbirov komentar „samo po sebi nije moguće“.
Svi kandidati predloženi Razredu za tehničke znanosti za izbor u kategoriji redovitih članova ispunjavali su uvjete za izbor. Tajnim glasovanjem izabrana su tri kandidata za redovite članove, dok prof. emer. dr. sc. Frano Barbir nije dobio dovoljno glasova, rečeno je.
Akademik Silobrčić kaže je to „posebno pitanje“ te da je i sam imao loših iskustava s prijedlogom međunarodno priznatog Ivice Đikića, koga je, nakon prihvaćanja u razredu, Predsjedništvo HAZU odbilo uvrstiti na popis kandidata.
Neki članovi jednostavno daju prednost osobnim interesima, kazao je Silobrčić i podsjetio na izjavu bivšeg predsjednika Akademije Ivana Supeka, da ima ljudi u Akademiji koji ne zaslužuje biti u njoj, kao i da ima mnogo ljudi izvan Akademije koji su zaslužili biti članovi HAZU.
Među prvih deset istraživača dalje se nalaze molekularni biolog Miroslav Radman sa splitskog Mediteranskog instituta za istraživanje života, građevinar Antonio Munjiza s Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, neurolog Ivica Kostović s Medicinskog fakulteta u Zagrebu, svemirski meteorolog Bojan Vršnak s Geodetskog fakulteta u Zagrebu, energetičar Sandro Nižetić s Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, preminuli matematičar Nenad Trinajstić s Instituta Ruđer Bošković i epidemiologinja Ana Marušić iz Kliničkog bolničkog centra u Splitu.
Splićani prvi, Zagrepčana više od polovice
Kad se za bazu uzmu rezultati za 2024. godinu, od 130 znanstvenika iz Hrvatske tri prva mjesta zauzimaju Splićani s tamošnjeg Sveučilišta: Sandro Nižetić (1980), Frano Barbir i Antonio Munjiza. Njih slijedi dvoje ekonomista, Marina Dabić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i Marinko Škare sa Sveučilišta Juraj Dobrila iz Pule, aktualni rektor toga Sveučilišta, zatim interdisciplinarni informatičar Petar Jandrić s Tehničkog veleučilišta u Zagrebu, također Informatičarka Andrina Granić s Prirodoslovnog fakulteta u Splitu, psihologinja Irena Burić sa Sveučilišta u Zadru i molekularni medicinar Neven Žarković s Instituta Ruđer Bošković.
Gledano po institucijama, više od polovice hrvatskih znanstvenika za godinu 2024. dolazi sa Sveučilišta u Zagrebu, njih 72. Slijedi Sveučilište u Splitu s 14 autora, zatim Institut Ruđer Bošković s 8 znanstvenika, Sveučilište u Rijeci sa 7, Institut za medicinska istraživanja sa 6, Sveučilište u Osijeku s 5 i Hrvatsko katoličko sveučilište s 3 znanstvenika.
Sveučilište sjever, Sveučilište Algebra, HAZU, i Bolnica Sveta Katarina imaju po 2 znanstvenika na popisu najcitiranijih, a po jednog znanstvenika daju Sveučilište Juraj Dobrila u Puli, Sveučilište u Zadru, Sveučilište u Dubrovniku, Tehničko veleučilište u Zagrebu, Dom zdravlja u Makarskoj, HEP, Međunarodni institut za mozak i Prirodoslovni muzej u Rijeci.
Logično je da najveće sveučilište, ovo u Zagrebu, ima i najviše znanstvenika pa tako i onih koji su na popisu. Isto je tako logično da je zdravstvo jedno od najzastupljenijih područja. I sve druge brojke na popisu ovise o broju aktivnih znanstvenika u tim ustanovama, kaže akademik Silobrčić.
Akademici još najviše pri sveučilištu
Najviše autora djeluje u institucijama biomedicinskih znanosti, 50, zatim prirodnih znanosti, 25, tehničkih znanosti 22, biotehničkih znanosti 18, društvenih znanosti 10 i humanističkih znanosti 1. Neki autori djeluju u više znanstvenih područja, pa nije jasno na koja bi ih se u ovakvim podjelama svelo.
Akademik Silobrčić objašnjava da su biomedicinske znanosti obično najzastupljenije i da imaju najviše citata.
Riječ je o biologiji čovjeka i zdravstvenim problemima, a to je uvijek zanimljivo u svijetu, kaže i napominje: Neka Vas ne iznenađuje to da se pojedini znanstvenici pronađu u više znanstvenih područja i polja jer, pri sve kompliciranijim pitanjima koja se rješavaju, važno je imati skupine stručnjaka u kojoj su pojedinci eksperti iz raznih disciplina. Time se postiže razumijevanje postavljenih složenih pitanja sa više gledišta.
Većina sveučilišta objavila je kratku vijest da su njihovi članovi uvršteni na listu uglednih znanstvenika. HAZU je izdala priopćenje prema kojem se na listi za cjelokupnu znanstvenu karijeru nalazi 17 članova HAZU, a na listi za 2024. godinu 14 članova HAZU. Međutim, na listi za cjelokupnu znanstvenu karijeru samo su trojica izravno pripisana HAZU (Pečarić, Popović i Jonjić), a za 2024. godina samo dvojica (Jonjić i Pečarić).
Znatan broj članova Akademije nisu više aktivni znanstvenici u ustanovama u kojima sa radili prije primanja u članstvo. Ima, međutim, i onih članova Akademije koji i dalje rade u znanstvenim i visokoškolskim ustanovama izvan Akademije. Kako istraživanja zahtijevaju sve skuplju modernu opremu, normalno da je da objavljuju adresu ustanove u kojoj su istraživali, objasnio je Silobrčić.
Među autorima na listi za 2024. nalaze se dvojica rektora – Marinko Šakre sa Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i Nebojša Stojčić sa Sveučilišta u Dubrovniku, kao jedini istraživači sa svojih ustanova. Kako akademik Silobrčić objašnjava tu činjenicu?
Teško mi je odgovoriti. Sve se uvijek svodi na to koliko su pojedini znanstvenici stvarno doprinijeli istraživanjima koja se rade u tim ustanovama. Ako se svi autori pridržavaju etičkih načela, nema problema da i rektori budu autori. Onima koji vide njihova imena, ne znače njihove titule nego njihov angažman u istraživanjima kojih rezultate objavljuju, zaključio je.
Piše: Ivo Lučić
