Oko pitanja "Zašto je nešto tako smiješno?" znanstvenici, ali ni laici se nikako ne mogu složiti. Sad probajte zamisliti da povrh toga trebate naučiti robota da razvije smisao za humor.
No, tim japanskih znanstvenika sa Sveučilišta Kyoto pokušava napraviti baš to, dizajnirajući umjetnu inteligenciju (AI) koja uči kroz zajednički sustav smijeha. Znanstvenici opisuju svoj inovativni pristup izgradnji smisla za humor androida 'Erice' u studiji objavljenoj u znanstvenom časopisu Frontiers in Robotics and AI.
Empatija kao ključ
Izazov kojim se bave japanski znanstvenici jest stvoriti ljudske nijanse humora za AI sustav, kako bi se poboljšali prirodni razgovori između robota i ljudi.
Smatramo da je jedna od važnih funkcija AI-ja za razgovor empatija. Razgovor je, naravno, multimodalan, a ne samo davanje ispravnih odgovora. Stoga smo odlučili da je jedan način na koji robot može suosjećati s korisnicima dijeljenje njihovog smijeha, što ne možete učiniti s tekstualnim chatbotom, objasnio je glavni autor dr. Koji Inoue, docent na Sveučilištu Kyoto na Odsjeku za obavještajne znanosti i tehnologiju u sklopu Fakulteta za informatiku.
Najveći izazov
U japanskom modelu zajedničkog smijeha, čovjek se prvo smije, a sustav umjetne inteligencije odgovara smijehom kao empatijskom reakcijom. Taj je pristup zahtijevao dizajniranje tri podsustava, jedan za otkrivanje smijeha, drugi za odlučivanje treba li se smijati i treći za odabir vrste prikladnog smijeha.
Znanstvenici su prikupili podatke o obuci iz više od 80 dijaloga iz brzih spojeva, društvenog scenarija u kojem se velike grupe ljudi miješaju ili međusobno komuniciraju jedan na jedan u kratkom vremenskom razdoblju. U ovom slučaju, maraton spajanja partnera uključivao je studente sa Sveučilišta Kyoto i androida Ericu, kojom je teleoperiralo nekoliko amaterskih glumica.
Tko je android Erica možda najbolje dočarava niže priloženi video, koji je samo jedan od brojnih o Erici, s kojom su se pozabavili i mnogi svjetski mediji.
Naš najveći izazov u ovom radu bio je identificirati stvarne slučajeve zajedničkog smijeha, što nije lako, jer kao što znate, većina smijeha zapravo se uopće ne dijeli. Morali smo pažljivo kategorizirati koji smijeh točno možemo koristiti za našu analizu, a ne samo pretpostaviti da se na bilo koji smijeh može odgovoriti, pojasnio je Inoue.
Vrsta smijeha je također važna, jer u nekim slučajevima pristojno smijuljenje može biti prikladnije od glasnog grohotnog smijeha. Eksperiment je bio ograničen na društveni smijeh, naspram veselog smijeha.
VIše scenarija
Tim je na kraju testirao Ericin novi smisao za humor kreiranjem četiri kratka dijaloga između osobe i Erice u trajanju od dvije do tri minute, s njezinim novim sustavom zajedničkog smijeha.
U prvom scenariju, samo je koristila društveni smijeh, praćen samo veselim smijehom u drugoj i trećoj razmjeni, s kombinacijom obje vrste smijeha u posljednjem dijalogu.
Japanski tim je također izradio dva druga skupa sličnih dijaloga kao osnovne modele. U prvom se Erica nikad ne smije, a u drugom, Erica se društveno nasmije svaki put kad otkrije ljudski smijeh, bez korištenja druga dva podsustava za filtriranje konteksta i odgovora.
Zajednički smijeh pokazao se najboljim
Ericin smisao za humor testiran je ukupno na više od 130 ljudi, kako bi znanstvenici slušali svaki scenarij unutar tri različita uvjeta, sustav zajedničkog smijeha, bez smijeha i sav smijeh, te procijenili interakcije na temelju empatije, prirodnosti, sličnosti s ljudima i razumijevanja.
Sustav zajedničkog smijeha pokazao se boljim od bilo kojeg drugog.
Najznačajniji rezultat ovog rada je da smo pokazali kako možemo kombinirati sva tri ova zadatka u robotu. Vjerujemo da je ova vrsta kombiniranog sustava nužna za ispravno ponašanje pri smijanju, a ne samo za otkrivanje smijeha i reagiranje na njega, istaknuo je Inoue.
Japanski znanstvenici svjesni su međutim da postoji i puno drugih stilova smijeha za modeliranje i treniranje Erice.
Postoje mnoge druge funkcije i vrste smijeha koje treba razmotriti, a to nije lak zadatak. Nismo čak ni pokušali modelirati nepodijeljeni smijeh, iako je on najčešći, kaže Inoue.
Za 10 do 20 godina - poput starih prijatelja
No, smijeh je ipak samo jedan aspekt prirodnog ljudskog razgovora s robotom.
Roboti bi zapravo trebali imati poseban karakter, a mi mislimo da to mogu pokazati svojim ponašanjem u razgovoru, poput smijanja, pogleda u oči, gestikulacije i stila govora. To nije nimalo lak problem i moglo bi proći više od 10 do 20 godina prije nego što konačno možemo ležerno razgovarati s robotom kao što bismo razgovarali s prijateljem, smatra Inoue.
Izvor: EurekAlert
