Vojske najvećih sila svijeta ulažu milijarde dolara u razvoj novih tehnologija i naoružanja koje bi im trebale pomoći u stjecanju prednosti na bojištima i u slučaju izbijanja ratova. Jedna od takvih naprednih tehnologija koja bi uvelike mogla donijeti prednost zemljama koje ju prve usavrše odnosi se na razvoj nadzvučnih raketa i projektila kojima bi se mogle napadati mete udaljene tisućama kilometara.

Uz potencijalne brzine od 5 do čak 24 tisuće km/h jasno je kako bi reakcija obrane trebala biti iznimno brza. U kratko vrijeme trebali bi detektirati projektil i pokrenuti protuzračnu obranu, što se u nekim slučajevima može činiti nemogućom misijom. Trenutačno su najdalje s takvom tehnologijom napredovali SAD, Kina i Rusija – Kinezi su nedavno izvršili uspješna testiranja, dok je Putin prije nekoliko mjeseci govorio o razvoju nevidljivog nadzvučnog projektila koji bi mogao putovati brzinama do Mach 10.

Osim činjenice da su Rusi i Kinezi blizu razvoju takvog oružja, Amerikance posebno zabrinjava to što bi se i Iran i Sjeverna Koreja mogli dokopati takve tehnologije. To je neizbježno, smatra direktor za Agenciju za obranu od napada projektilima Samuel Greaves, jer su se i druge vojne tehnologije poput raketa i nuklearne tehnologije s vremenom proširile na brojne vojske diljem svijeta.

Jedan od najvećih obrambenih prioriteta

Obrana od nadzvučnih projektila jedan je od najvećih prioriteta vojske SAD-a, pri čemu će posebnu pažnju posvetiti senzorima koji mogu na vrijeme detektirati projektile. Senzori postavljeni na zemlji i na moru ograničeni su zakrivljenošću planeta, pa postoje određene praznine, odnosno područja koja ne mogu pokriti. Kako bi se taj problem riješio, senzore je potrebno postaviti i u svemir kako bi odmah uočili lansiranje i let projektila, nakon čega bi se pokrenuli obrambeni mehanizmi.

Dvije su vrste nadzvučnih projektila koje se razvijaju – jedna se ispaljuje s raketa i takvi projektili "klize" nadzvučnim brzinama visinama između 40 i 100 kilometara, dok druga vrsta ima vlastite raketne ili mlazne motore koji je pogone tijekom cijelog leta do mete.

Zbog velikih brzina kojima se kreću, obrana nema previše vremena za reakciju, a problem stvaraju i visine kojima lete i koje su manje ili veće (ovisno o vrsti projektila) u odnosu na klasične krstareće rakete, što ograničava mogućnosti tradicionalne protuzračne i proturaketne obrane. Također, dio raketa ne leti određenom zacrtanom putanjom, već se mogu mijenjati putanje leta te dodatno otežavati posao obrani.

Izvor: National interest