Žena po imenu gospa Isabel German ušuškala se u sobu crkve Svih Svetih u blizini Yorka. 28 godina živjela je u vjerskoj samoći kao isposnica, moleći se i razmatrajući Boga iz svoje zatvorene ćelije. Riječ je o ženi koja je živjela u 15. stoljeću u Engleskoj, no 500 godina kasnije, ostaci za koje se mislilo da pripadaju isposnici, pronađeni su u udubljenju oronule crkve, no ukopani na neobičan način.
Iako arheolozi nisu posve sigurni da ovo tijelo pripada gospi German, datiranje ostataka pronađenog kostura u potpunosti se podudara s povijesnim zapisima. Ako su ipak u pravu, onda priča gospe German pomaže u otkrivanju srednjovjekovne prakse koja se rijetko pronalazi u arheološkim zapisima.
Odabir života isposnice
Život proveden između četiri zida u samici možda zvuči restriktivno iz današnje perspektive, ali mnoge žene u prošlim stoljećima dobrovoljno su se odlučile na takav život u izolaciji, kako bi izbjegle društvenu i financijsku ovisnost koja dolazi s brakom ili nedostatak prava koji dolazi sa statusom neudate usidjelice. Za neke žene su privatnost, isprika od kućnog ropstva, odrješenje grijeha i autonomija zapravo bile dobrobiti koje su dolazile sa statusom isposnice.
Novi podaci studije omogućuju nam da istražimo mogućnosti koje je gospa German odabrala da se posveti životu u samoći, kao načinu da ostane autonomna i kontrolira svoju sudbinu. Ovaj odabrani stil života također bi je učinio vrlo značajnom osobom unutar lokalne zajednice, a na nju bi se gledalo gotovo kao na živućeg proroka, ističe arheologinja Lauren McIntyre sa Sveučilišta Sheffield i iz privatne tvrtke Oxford Archaeology Limited. Istraživanje vezano za pronalazak objavljeno je u časopisu Medieval Archaeology.
Tragična bolest
Sudeći prema njezinim pronađenim ostacima, posljednje godine života gospe German bile su obilježene tragičnom bolešću. Čini se da je imala septični artritis ili infekciju zglobova, kao i uznapredovali venerični sifilis, spolno prenosivu bakterijsku infekciju koja može uzrokovati osipe i rane na tijelu, a kasnije se može čak proširiti na mozak i živčani sustav, izazivajući zbunjenost, gubitak pamćenja, glavobolje ili smanjeni vid. Ako ta bolest dovoljno ošteti unutarnje organe osobe, u konačnici može dovesti i do smrti.
To bi značilo da je gospa German živjela s teškim, vidljivim simptomima infekcije koji su zahvatili cijelo njezino tijelo, a kasnije njezino neurološko i mentalno zdravlje, ističe McIntyre.
Danas arheolozi mogu samo nagađati kako je gospa German oboljela od tako tragične bolesti. Budući da sifilis može ležati latentno puno godina, postoji mogućnost da je možda toj infekciji bila izložena puno prije nego što je odabrala svoj pobožni put. Možda je to čak i utjecalo na njezinu odluku da postane isposnica. Teška bolest u davnoj prošlosti je ponekad bila razlog za javno izbjegavanje, priznaje McIntyre, no u isto vrijeme, moglo se na nju gledati i pozitivno, kao na poseban Božji znak koji osobi daje status mučenika.
Još jedan zanimljiv detalj iz otkrića
Jedan od najzanimljivijih dijelova otkrića iz crkve Svih Svetih, bio je u kakvom je položaju pronađeno tijelo gospe German. Njezin pokop u blizini crkvenog oltara sugerira da je bila žena visokog statusa, ali je položaj njezina tijela bio neobičan za to vrijeme. Njezin je kostur bio sklupčan u fetalnom položaju, s koljenima na prsima i rukama omotanim oko njih.
Moguće je da je gospa German jednostavno umrla u tom položaju u svojoj ćeliji. Mrtvačka ukočenost mogla je spriječiti ožalošćene da je ispuže na leđa, što je bila uobičajena praksa u srednjovjekovnoj Engleskoj. Alternativno, položaj fetusa mogao bi biti posljedica ženinog artritisa ili tijesnog grobnog prostora u kojem je pronađena.
Unatoč tome kostur gospe German nije bio u lijesu, 75 posto ostalo je netaknuto do trenutka otkrića. Dokazi o infekciji u njezinim kostima bili su opsežni, od prsa preko ramena do ruku, šaka, zdjelice, nogu i stopala. Oštećenja su pronađena u zglobovima njezinog lijevog i desnog lakta, koljena i gležnjeva.
Kako je izgledao put isposnika?
Povijesni dokumenti o isposničkom načinu života objašnjavaju kako su žene poput gospe German doživljavale samicu. Najprije bi biskup ili svećenik proveo kandidata kroz ceremoniju čišćenja koja je uključivala ispovijed, misu i pričest. Zatim bi ženu odveli u zatvorenu ćeliju dok bi oni oko nje pjevali litaniju. Kad bi sama ulazila u ćeliju, molila bi se. U konačnici bi je prisutni biskup ili svećenik blagoslovio i zapečatio njezinu ćeliju. Od tog trenutka žena više nikada živa ne bi izašla iz ćelije, a ostatak života provele bi u razmišljanju, pokajanju i molitvi.
Nejasno je koliko je velika bila ćelija gospe German, ali zapisi iz tog vremena sugeriraju da su sobe za isposnice općenito bile u rasponu od veličine današnjeg lifta do male dnevne sobe od osam kvadrata. Analiza izotopa u kostima sugerira da je pokojnica redovito jela ribu, što je u skladu sa srednjovjekovnim vjerskim propisima o postu u to vrijeme.
Na koncu, kome god posmrtni ostaci pripadali, sad će na miran počinak nakon mirnog i pokajničkog života.
Izvor: Science Alert
