Mnogi ljudi, čini se, na epidemiju koronavirusa reagiraju na jedan od dva načina - paničareći ili sliježući ramenima. U situaciji u kojoj se nalazimo postoji velik stupanj neizvjesnosti oko toga koliko će loše posljedice pandemije koronavirusa biti, što znači da je zapravo lagano reagirati, ili preblago, ili prejako te time donositi i krive odluke.
Odgovore na takvo ponašanje daje psihologija neizvjesnosti, koju je za News Scientist pojasnila britanska psihologinja dr. Rachel Mccloy.
Kad se suočavamo s neizvjesnošću oko budućnosti, može se steći dojam da su događaji oko nas izmakli kontroli. To često izaziva negativne osjećaje poput straha i bijesa, a to su emocije za koje nas se motivira da ih smanjimo.
Kad je u pitanju koronavirus, radnje koje provodimo kako bi vratili osjećaj kontrole nad situacijom često znaju biti najmanje efektivne u kontroliranju širenja zaraze tim virusom.
Panično kupovanje velike količine hrane i dezinfekcijskih sredstava samo je jedan od primjera. Ne samo da to može dovesti do nestašica potrepština u trgovinama, već to skreće pozornost s puno značajnijih mjera koje ljudi mogu poduzeti.
Još jedna mjera koja može povećati naš privid kontrole u većoj mjeri nego što to jest, zapravo je i nošenje medicinskih maski od strane nezaraženih ljudi. Te maske štite pojedinca od infekcije samo ako se nose na pravilan način, odnosno ako vam savršeno prijanjaju uz lice. Isto tako, ljudi noseći maske zapravo često znaju dirati lice te popravljati i namještati te maske, što opet može virusu dati alternativan način da se ušulja u tijelo zdrave osobe.
Nošenje maski ljudima može dati i lažan osjećaj sigurnosti od zaraze, a s tako stečenim lažnim samopouzdanjem postoji rizik i od toga da će se upustiti i više socijalnih kontakata te na taj način povećati šanse za izlaganje zarazi.
Prikladnije radnju, gledano iz kuta javnog zdravstva, su jednostavne radnje kontrole infekcije, poput češćeg i pažljivog pranja ruku, dobre opće higijene i samoizolacije ako se pojave simptomi slični prehladi ili gripi. No na nesreću, upravo te radnje psihološki gledano imaju najmanji utjecaj na našu percepciju kontrole u situaciji epidemije.
Razlog leži u tome što se svaka od tih mjera pojedinačno doima malom pa onda nema ni velik utjecaj na naše emocije. Čak ako neke radnje i nisu efektivne, ljudi mogu osjetiti tjeskobu ako ih ne provode pa će ih provesti svejedno, pogotovo ako vide to svi drugi oko njih rade isto.
Minimaliziranje prijenosa bolesti ovisi i o tome da drugi provode iste mjere samozaštite. Ta difuzija socijalne odgovornosti može kod pojedinca stvoriti osjećaj da su njegove radnje samo kap u moru te izazvati osjećaj kod ljudi da imaju premalu kontrolu nad situacijom.
Stoga, što napraviti? Širenje poruka javnih zdravstvenih organizacija koja daju jasne i primjerene upute vrlo je važno. To će osigurati da se iste ne izgube u moru dezinformacija i izvještavanja kojima je cilj širiti kaos. Kratkoročnu paniku mogu spriječiti i pravovremene informacije oko trenutne i specifične situacije, a istovremeno se time smanjuje i osjećaj neizvjesnosti.
Izvor: New Scientist
