Otkako je snažan potres pogodio Zagreb 22. ožujka, čini se da Zagrepčani spavaju s jednim okom stalno otvorenim, a prstom na aplikaciji EMSC-a koja prati i objavljuje podatke o potresima. Iako je od potresa prošlo tri tjedna, tlo se u Zagrebu i okolici još uvijek ne smiruje.
Deseci jačih (preko 2,5 stupnjeva) i tko zna koliko manjih potresa još uvijek zabrinjavaju građane, pogotovo one čije su kuće i stanovi nastradali u potresu. Svaka dodatna trešnja za njih znači nova oštećenja.
Glavno pitanje koje ovih dana muči Zagrepčane (osim kako popraviti svoje domove u uvjetima izolacije zbog koronavirusa) je i kad će se tlo napokon smiriti dovoljno da prestanu skakati na svaki jači zvuk ili vibracije.
Odgovor na to pitanje teško je dati, ali je cijelu situaciju pokušao objasniti hrvatski seizmolog s australskom adresom, profesor na Nacionalnom sveučilištu Australije, Hrvoje Tkalčić.
U svojoj objavi na Facebooku, prof. Tkalčić na jednostavan je način objasnio što se točno dogodilo u trenutku potresa, ali i sve što se događa posljednjih tjedana.
Prije svega, znam da sve zanima do kada će naknadni potresi trajati. Više puta je rečeno da to može potrajati tjednima, mjesecima, pa čak i dulje razdoblje nakon glavnog potresa. To znamo iz proučavanja mnogih prijašnjih potresa koji su se dogodili na raznim stranama svijeta, u različitim tektonskim uvjetima. Naknadni manji potresi nastaju blizu žarišta (hipocentra) glavnog potresa, uglavnom na rasjednoj plohi ispod Zemlje na kojoj se dogodio glavni potres ili na drugim susjednim rasjednim plohama blizu žarišta. To je zbog toga što se podzemna arhitektura stijena “privikava” na novonastale uvjete i preraspodjelu tlaka u Zemljinoj unutrašnjosti koja je nastala nakon glavnog potresa, ako to možemo tako slikovito opisati. Zbog čega postoje sile i tlakovi u Zemljinoj unutrašnjosti, objasnio sam u jednom od prijašnjih tekstova kada sam pisao o tektonici ploča, te postojanju mikroploča i manjih tektonskih jedinica, pojašnjava prof. Tkalčić.
Dodaje kako se učestalost naknadnih potresa, s vremenom smanjuje, "obrnuto proporcionalno vremenu koje protekne nakon potresa".
To znači, pojednostavljeno, da će šansa da se naknadni potres dogodi drugoga dana biti dva puta manja nego prvoga dana, a desetoga dana deset puta manja od one prvoga dana. To je relacija do koje se došlo empirijskim putem, dakle promatranjem velikog broja potresa, ističe prof. Tkalčić.
Dakle, što više vremena protiče od glavnog potresa to će ih biti sve manje i biti će sve blaži.
No, prof. Tkalčić daje i zanimljivu opasku na kraju svog teksta. Osvrnuo se na broj seizmometara u Zagrebu i okolici.
U praksi, kada bi imali veliku gustoću seizmometara u Zagrebu i okolici, analiza naknadnih potresa bila bi kudikamo jednostavnija i preciznija. To bi rezultiralo i u boljem razumijevanju glavnog potresa, a također i boljem razumijevanju sustava rasjeda. Kako to nije slučaj, moramo se oslanjati na zapise udaljenih seizmometara na kojima su visoke frekvencije izgubljene i naknadni potresi često nezabilježeni, piše prof. Tkalčić te dodaje kako se nada da će nakon ovog potresa biti uložena financijska sredstva u Seizmološku službu i još neki instrument kako bi se lakše izvodila bazična istraživanja fizike potrsa i strukture Zemlje ispod cijele Hrvatske.
