Generacije odrasle u ovom tisućljeću navikle su na digitalan način života, računala, internet i pametne telefone zahvaljujući kojima nam je danas sve dostupno sa samo nekoliko klikova mišem ili dodira prstom po ekranu. Većina njih ne zna neke 'osnovne' stvari iz osamdesetih i devedesetih poput kakva je povezanost kazeta s odvijačem i olovkama, odnosno kakvo je bilo iskustvo odlaska u video klub kako bi podigli film o kojem ne znamo ništa ili kako je to bilo satima čekati ispred radija za snimanje samo jedne pjesme. Za one koji ne znaju, pokušali smo objasniti kakvu smo sve proceduru morali prolaziti prije dvadesetak godina kako bi pogledali neki film ili snimili pjesmu i kako smo, za igranje određenih igara na Commodoreu morali 'namještati glavu' ili ručno namatati traku kazete kada se zapetljala.

Prvo što su vas pitali bilo je…

Današnji ljubitelji filmova koji su odrasli u 'digitalnom dobu' vjerojatno nisu niti svjesni koliko mogu biti sretni da im je za gledanje nekog novog blockbustera koji je tek stigao u (digitalne) video klubove potrebno samo nekoliko klikova mišem. U vrijeme VHS kazeta i starih video klubova, prvo smo morali čekati da takvi filmovi uopće dođu u videoteke (za što je trebalo puno više vremena nego danas), a kada su kazete s novim blockbusterom i stigle, ljudi su ih često morali rezervirati kako bi ih mogli dobiti što prije, odnosno dolazili su više puta dnevno u videoteku kako bi provjerili jeli osoba koja je ranije posudila film, vratila taj film. Posebna priča bili su ne toliko poznati filmovi – dok danas na brojnim internetskim stranicama možemo ispitati sve o filmu koji nam se čini zanimljiv i vidjeti kako su ga ocijenili korisnici, u devedesetima bili smo 'osuđeni' samo na ono što piše na omotu kazete (nekada kazete nisu niti bile u originalnoj kutiji pa smo samo mogli vidjeti ime filma, a nismo znali radnju niti glumce), odnosno na preporuke vlasnika/zaposlenika video klubova – vlasnik video kluba koji je autor ovog teksta posjećivao u devedesetima za većinu je filmova, bez obzira na njihovu kvalitetu, znao govoriti – 'uuu, taj ti je dobar', iako je često bila riječ o lošim filmovima.

Pored navedenog, često je problem bio i u samom odlasku u videoteku i pješačenju po ovakvim vrućinama samo kako bi pogledali film za koji ne znate niti tko glumi niti o čemu se u njemu radi i jedino se pouzdate u vlasnika videoteke kojem je taj film, kao i svaki drugi, 'dobar'. Prilikom vraćanja posuđenog filma, u većini videoteka prvo što su vas pitali bilo je – jeste li premotali traku. Iako je za premotavanje trake bilo potrebno pritisnuti samo jednu tipku na daljinskom upravljaču (rewind), često bi na to zaboravili, a u videotekama su na to naročito bili osjetljivi, a nekad bi zbog toga naplatili i kaznu. Danas, osim što nam je zahvaljujući uslugama poput VIP TV-a dostupno više od stotinu TV kanala na kojima svi mogu pronaći nešto za sebe, uključujući i brojne filmske kanale, korisnicima su dostupne i usluge poput digitalne videoteke i TV-a za Van. Za posuditi film u digitalnoj videoteci ne morate niti ustati s kauča, niti se morate bojati da će vam željeni film biti nedostupan jer ga je posudio netko drugi – sve što trebate jest putem daljinskog upravljača pronaći film koji želite (i o kojem ste sve već pročitali na portalima poput IMDB-a) i kliknuti posudi i tijekom sljedećih 24 sata možete pogledati taj film – i naravno, na kraju ne morate premotati traku.

Kazete, odvijači i olovke

Vjerojatno najpopularnije računalo na kojem smo krajem osamdesetih i početkom devedesetih igrali video igre bio je Commodore 64. Za igranje igara na ovom legendarnom računalu bili su potrebni ili kazetofon ili disketna jedinica, a iako se kvaliteta tih igara ne može niti uspoređivati s današnjim igarama kakve igramo na novim računalima ili igraćim konzolama, nekim 'nostalgičarima' takve su igre bile zabavnije. Osim legendi poput Commanda, Piratesa, The Last ninje i drugih, mnogima je Commodore 64 ostao upamćen i po tzv. 'namještanju glave' kazetofona kada bi odvijačem morali namještati kazetofon kako bi mogao ispravno učitati igre s kazeta. Na brojnim grupama na Facebooku posvećenim osamdesetim i devedesetim godinama često se objavljuju fotografije kazete i odvijača, a onima mlađima koji su odrasli u dobu PC-a i Sonyjevih Playstationa često nije jasno kakve veze imaju odvijač i kazeta. Osim odvijača, jedan od čestih rekvizita koje smo koristili u vrijeme kazeta bile su i olovke s kojima smo, u slučaju da se traka zapetljala, ponovno namotavali traku.

Nostalgija

Kada želimo čuti neku pjesmu, sve što danas trebamo napraviti jest upisati njeno ime u tražilicu na YouTubeu ili u neki od glazbenih servisa i ta će nam pjesma (original, kao i brojne izvedbe uživo) odmah biti dostupna. U devedesetima, ako netko od vaših prijatelja nije imao kazetu ili ploču s pjesmom koju ste htjeli čuti, često je jedino rješenje bilo čekanje satima ispred radija kako bi tu pjesmu snimili na kazetu. Slična je stvar bila i sa spotovima te smo satima morali držati prst iznad tipke REC daljinskog upravljača video rekordera kako bi je mogli pritisnuti na vrijeme kada spot počne. Danas, rješenje za sve je YouTube te, s obzirom da su svi spotovi uvijek dostupni putem ovog popularnog video servisa, nema niti potrebe za njihovim snimanjem i pohranjivanjem na računala i mobilne uređaje jer su nam uvijek dostupni online.

Dio ljudi uvijek govori kako je 'prije bilo bolje' – glazba je bila kvalitetnija, a filmovi, usprkos slabijim tehničkim mogućnostima i efektima, puno zanimljiviji te tvrde kako 'današnji mladi' nikad neće shvatiti gušt slušanja gramofonskih ploča i kako se prije više uživalo u glazbi. Naime, kako prebacivanje pjesama na kazeti nije tako jednostavno kao danas na računalima i telefonima (bilo je teško pogoditi početak nove pjesme premotavanjem traka na kazetofonu), češće su se slušali cijeli albumi i 'otkrivale' su se brojne pjesme koje nam inače ne sjednu nakon jednog-dva slušanja i koje danas većina ljudi, nakon što ih presluša jednom i ne svidi im se, više nikada ne posluša. Današnje generacije teško mogu shvatiti takvu nostalgiju jer su navikli da im je sve dostupno kad god to požele – ne moraju čekati mjesecima i onda svaki dan šetati do videoteke kako bi podigli novi film, ne moraju čekati niti da novi album omiljenog benda stigne u trgovine ili da ga kupi netko od njihovih prijatelja kako bi ga snimili na kazetu niti satima čekati ispred televizora ili radija kako bi snimili samo jednu pjesmu i spot. Danas su nam, zahvaljujući brojnim glazbenim i video servisima, najnoviji filmovi, spotovi i albumi dostupni iste sekunde kada ih izdavači objave – da nam je netko u osamdesetima ili devedesetima rekao kako će postojati ovakve opcije i da će nam svi filmovi i pjesme biti dostupni sa samo nekoliko dodira po ekranu telefona ili tableta ili nekoliko klikova mišem, to bi nam zvučalo nemoguće. 

Foto: Thinkstock

Još brže do najnovijih tech inovacija. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju