Nova britanska znanstvena studija sugerira da jestive gljive mogu predstavljati izvrsnu priliku za proizvodnju hrane bogate proteinima, uz zadržavanje dodatnog ugljika u tlu te istovremeno i uz širenje plantaža drveća. Riječ je o nevjerojatnom izvoru hrane koji bi dosad nespojivo - poljoprivredno i šumsko zemljište.
Imamo vrlo ambiciozne ciljeve sadnje drveća u Škotskoj i općenito diljem Ujedinjenog Kraljevstva. Ta stabla moraju negdje otići, a to može biti nauštrb poljoprivrednog zemljišta. Ovaj pristup nam daje mogućnost da stabla i jestive usjeve smjestimo u isti prostor, objašnjava Alastair Jump, biljni ekolog sa Sveučilišta u Stirlingu i koautor nove studije, zajedno sa stručnjakom za gljive Paulom Thomasom.
Alternativa mesu kao izvor proteina
Dok prehrana isključivo gljivama nije održiva niti primamljiva, jestive gljive bogate su vlaknima, sadrže esencijalne masne kiseline i mogle bi zamijeniti druge izvore proteina, poput govedine, svinjetine i peradi u ljudskoj prehrani.
Na globalnoj razini i na temelju napora u sadnji drveća u proteklom desetljeću, znanstvenici procjenjuju da bi uzgoj jestivih gljiva na postojećim šumskim površinama mogao povećati proizvodnju hrane bez krčenja dodatnih šuma, dok bi se na taj način prehranili milijuni ljudi godišnje. To naravno ovisi o tome da se nove tehnike za zajednički uzgoj gljiva i sadnica mogu proširiti.
Uzgoj u samoj šumi
Velika ideja autora spomenute studije, koja je objavljena u znanstvenom časopisu PNAS, jest da se jestive gljive, kao što je lako prepoznatljiva plava mliječna gljiva (Lactarius indigo), mogu uzgajati među drvećem koje je posađeno u sustavu nalik na voćnjak, ili za obnovu šuma u skladu s ciljevima očuvanja.
Plodna tijela gljiva, kao što je ono plave mliječne gljive, mogla bi se skupljati i uzgajati u laboratoriju, a spore bi se zatim koristile za cijepljenje mladica drveća prije sadnje. Gljive prirodno stvaraju prisan odnos s drvećem, uvijajući se oko vretenastih korijena biljaka, gdje razmjenjuju minerale i hranjive tvari u zamjenu za ugljik. Kako se drveće razvija, podzemna gljivična mreža također raste, izbacujući gljive usput.
Ako se uzgaja u dovoljno velikim razmjerima, to bi moglo dovesti do veće proizvodnje hrane, sa svim dobrobitima koje šume donose i bez ekoloških opterećenja intenzivne poljoprivrede poput gnojiva, korištenja vode ili uzgoja dodatne hrane, pojasnio je Thomas u nedavnom članku za The Conversation.
Pohrana ugljika u tlu
Dobro je poznat i rastući problem da mnogi aspekti poljoprivrede ispuštaju stakleničke plinove, od oranja i obrade tla, do proizvodnje gnojiva, koja također oslobađaju dušikov oksid kada se primjenjuju na usjeve. S druge strane, mikorizne gljive mogu pohraniti ugljik u tlu tijekom dugih razdoblja u golemoj mreži filamenata zvanih hife, sve dok se ta tla ne prekopaju.
Gornje procjene analize, koja kombinira podatke prikupljene sa šumskih parcela zajedno s podacima daljinskog očitavanja o opsegu šuma, sugeriraju da je dodavanje gljiva u borealne šume, u sjevernijim podnebljima, prilika koja predstavlja 12,8 metričkih tona pohranjenog ugljika svake godine. U šumama umjerenog pojasa mogućnost takve pohrane ugljika bila bi čak dvostruko manja.
Neprecizna znanost s previše optimizma
Isto tako, treba imati na umu da je povećanje sadržaja ugljika u tlu, u razmjerima, neprecizna znanost koja dolazi s puno pompe i za koju stručnjaci kažu da bi mogla biti pretjerano optimistična. Ta se znanost oslanja se na dobra mjerenja razine ugljika u tlu i naravno, na konstantnu zaštitu šuma. Stručnjaci također upozoravaju da napori pošumljavanja koji favoriziraju jednu vrstu umjesto obnove autohtonih šuma stvaraju monokulture koje ne uspijevaju u potpunosti oporaviti biološku raznolikost netaknutih šuma.
Gljivične mreže za koje se tvrdi da povezuju čitave šume drveća također su nedavno dovedene u pitanje, jer troje znanstvenika tvrdi da su procjene njihove širine možda pretjerane. Iako bi uzgoj alternativnih izvora proteina sigurno mogao pomoći u smanjenju naše potrošnje mesa, sugerira se da su promjena naših sustava proizvodnje hrane, rješavanje nejednakosti u hrani i jedenje hrane lokalnog porijekla drugi važni načini smanjenja emisija stakleničkih plinova i osiguravanja zaliha hrane u budućnosti.
Izvor: Science Alert
