Nakon prve detonacije atomske bombe 1945., osam nacija, uključujući Sjedinjene Države, Sovjetski Savez i Sjevernu Koreju, provelo je više od 2000 nuklearnih pokusa. Dok organizacije poput Organizacije sporazuma o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (Comprehensive Nuclear-Test-Ban Treaty Organization) marljivo prate potencijalne nove testove, prelazak na podzemna testiranja učinio je otkrivanje nuklearnih testiranja izazovnim, oslanjajući se uglavnom na analizu seizmičkih valova.
Mark Hoggard, znanstveni suradnik DECRA-e na Australskom nacionalnom sveučilištu, vodio je studiju objavljenu u čaasopisu Geophysical Journal International, uvodeći metodu sa stopom točnosti od 99 posto u razlikovanju između podzemnih nuklearnih pokusa i prirodnih potresa.
Izazov praćenja podzemnih nuklearnih testiranja
Razvoj nuklearnog oružja pokrenuo je globalnu utrku u naoružanju, a zemlje poput Sovjetskog Saveza, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske provodile su sve sofisticiranija testiranja. Rani testovi rezultirali su velikom ekološkom i društvenom štetom, kao što je test Castle Bravo 1954. na Maršalovim otocima, uzrokujući radioaktivne oborine. Unatoč sporazumu iz 1963. između SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i SSSR-a o provođenju podzemnih testova, nuklearna testiranja su se nastavila kako su se pridružili novi igrači poput Kine, Indije, Pakistana i Sjeverne Koreje.
Praćenje nuklearnih pokusa bilo je izazov zbog tajnovite prirode razvoja oružja. Organizacija sporazuma o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa koristi globalnu mrežu instrumenata, uključujući stanice za ispitivanje zraka, prislušne postaje u vodi, detektore infrazvuka i seizmometre.
Seizmometri mjere seizmičke valove generirane podzemnim eksplozijama ili potresima. Međutim, razlikovati to dvoje je poput traženja igle u planetarnom plastu sijena zbog obilja prirodnih potresa. Korištene su različite metode, kao što je analiza lokacije ili dubine, ali one se nisu pokazale kao pouzdane.
Ključ za pozivanje svjetskih vlada na odgovornost
Godine 2023. Hoggard i kolege s Australskog nacionalnog sveučilišta i Nacionalnog laboratorija Los Alamos ponovno su razmotrili to pitanje, koristeći novi pristup za predstavljanje pomaka stijena i napredni statistički model. Njihova metoda, testirana na poznatim eksplozijama i potresima u zapadnim Sjedinjenim Državama, postigla je razinu točnosti od 99 posto, pružajući tako vrijedan alat za praćenje podzemnih nuklearnih pokusa.
Kako nove robusne tehnike za prepoznavanje nuklearnih pokusa ostaju ključne za globalne programe praćenja, one isto tako igraju ključnu ulogu u pozivanju svjetskih vlada na odgovornost za ekološke i društvene posljedice testiranja nuklearnog oružja.
Izvor: The Conversation
Vezane vijesti
Ne propustite ni ovo
