Kad je Sony najavio da će, povodom 25. godišnjice izlaska originala, objaviti PlayStation Classic, brojni stariji gameri su se razveselili i s nostalgijom prisjetili sati provedenih pred televizorom s kontrolerom u rukama.

Tako je hrvatski košarkaš Mario Hezonja, inače strastveni igrač PlayStationa imao prilike zaigrati PlayStation Classic i prisjetiti se djetinjstva. Na lijepe ga uspomene podsjećaju i tenisice iz limitiranog izdanja Nike PG 2.5 x PlayStation koje su inspirirane upravo dizajnom PlayStation Classica.

 

 

I mi smo imali prilike isprobati PlayStation Classic i ekspresno se vratiti u neka ranija vremena.

Već na prvi pogled, jasno je da je Sony ovu inačicu svoje konzole odlučio izbaciti u mini izdanju. PlayStation Classic znatno je manji od uobičajenih PlayStation konzola i bez problema ga se može držati na dlanu jedne ruke. Osim toga, glavna je razlika što ova konzola nema mogućnost dodavanja igara odnosno korištenja igara na CD-u ili DVD-u.

U kutiji dolaze dva klasična kontrolera koji se s konzolom (ako ju tako možemo nazvati) spajaju putem USB-a. Za razliku od nekih drugih konzola, kablovi su dugački oko 1,5 metara, što znači da ćete morati bili prilično blizu televizoru kako bi igrali. U teoriji, mogli biste ih produljiti, ali ne znamo koliko bi taj produžetak izdržao u žaru igre. Uz njih, u paketu dolazi i HDMI kabel za spajanje na televizor i mini USB kabel za napajanje. Moramo priznati, iznenadilo nas je što u paketu nije i sam punjač, već u Sonyju očekuju da se za taj dio pobrinu sami igrači. Srećom, poslužio je punjač o mobilnog telefona, jer spajanje na USB utor na televizoru nije polučilo nikakav rezultat.

Na samom središnjem dijelu konzole nalaze se tri tipke. Ona za paljenje/gašenje, za resetiranje (kojom zapravo izlazite iz igara) i ona za “promjenu CD-a” koja zapravo virtualno mijenja CD-e kod većih igara kao što je Final Fantasy VII. I to je to.

Igre koje dolaze s konzolom su igre koje možete igrati i to je to. Sony nije predvidio proširenje igara niti je ugradio mogućnost spajanja na internet i “skidanja” dodatnih. Vjerojatno kako bi opravdao nisku cijenu same konzole, ali i možda, kako bi u budućnosti ponudio još neke “stare” konzole odnosno igre. Iako se po različitim gamerskim forumima mogu pronaći “zaobilazni” načini kako odigrati još koju igru na PlayStation Classicu, mi smo se držali oni koje originalno dolaze.

Izbor igara je, u najmanju ruku, slab. Priznajemo, uhvatila nas je nostalgija kad smo zaigrali Raymana i Mr. Drillera, ali smo i bili prilično frustrirani igrajući Final Fantasy VII i Grand Theft Auto. Koliko god se trudili, ni jednu igru nismo uspjeli odigrati dulje od otprilike pola sata. Jednostavno, kombinacija stare grafike i novog televizora, nije nas oduševila. Bili smo tolerantni na zastajkivanje (dapače, to nas je vratilo u neka ranija vremena), ali činjenica je da su nas nove konzole i igre razmazile pa očekujemo da sve radi besprijekorno.

Da, zabavili smo se, izvrijeđali (jer ipak, prijateljsko ribanje i vrijeđanje je najbolji dio svakog zajedničkog igranja) prisjetili, baš kao i Hezonja, nekih ljepših trenutaka iz djetinjstva, ali i došli do zaključka kako je industrija videoigara zaista napravila velik pomak u proteklih 25 godina.

Ako imate nekoga tko se s nostalgijom prisjeća “starih” vremena, ovo je izvrstan izbor za božićni poklon (u trgovinama se može kupiti za manje od 800 kuna). Mlađe generacije vjerojatno će samo frknuti nosom, a ako ih i zainteresirate nekom igrom, to neće dugo trajati. Za njih su igre koje se nalaze na PlayStation Classicu previše jednostavne.