Znanstvenici su, čini se, možda pronašli odgovor na pitanje postoji li stvorenje kojem su virusi na meniju.

S obzirom na činjenicu da virusna biomasa koja kola Zemljinim krajolicima, atmosferom i oceanima bez problema može predstavljati i desetke milijuna tona ugljika, iznenađujuća je odsutnost živih stvorenja koja bi se gostila takvim izobiljem.

Tehnički gledano, virusi su sami sebi neprijatelji jer oni koji su evoluirali kradu organsku građu drugim virusima.

Sve dosad nije postojao snažan dokaz o postojanju organizma koji guta i probavlja virusne čestice radi energije i elementarnih nutrijenata. 

No u vodama zaljeva Maine u Sjevernoj Americi, pronađeni su jednostanični organizmi koji bi zapravo mogli biti prvi pravi virofazi poznati znanosti.

Znanstvenici su ih otkrili nakon pregleda 1700 stanica planktona prikupljenog u vodama spomenutog zaljeva te Mediteranskog mora. U svakoj od tih stanica pojačali su DNK kako bi stvorili individualne genomske knjižnice.

Bakterije, bakterije, ček...?

Oko polovica analiziranih genomskih knjižnica iz uzorka uzetog iz Mediteranskog mora u sebi je imala sekvence vezane za bakterije koje je plankton vjerojatno pojeo. Kod uzoraka uzetih iz zaljeva Maine takvih je sekvenci bilo svega 19 posto.

U genomskim knjižnicama uzorka iz zaljeva Maine virusne sekvence bile su češće i kod 50 posto njih pronađene su sekvence više od 50 različitih virusa. Kod uzorka iz Mediterana kod gotovo trećine pronađene su virusne sekvence.

Većina virusnih sekvenci činilo se da dolazi od patogena koji napadaju bakterije i razmnožavaju se u njihovim stanicama. Bakterije su čest izvor hrane za morske praživotinje, pa otkriće da je njihov objed došao već zaražen i nije neko iznenađenje.

No kod dvije skupine tih sićušnih organizama, koanozoana i pikozoana, koji su prikupljeni u zaljevu Maine, genomske knjižnice izgledale su drugačije.

Za početak, u njima nije bilo bakterijskog DNK-a niti na vidiku, pa je pomalo teško znati kako su geni virusa koji napadaju bakterije završili u planktonovim stanicama. Još je zanimljivije to da su dva potpuno različita reda navedenih praživotinjica dijelila gotovo identične virusne sekvence.

Splet okolnosti, opravdana sumnja ili dokaz?

I dok se ta činjenica gledana kao dokaz o prehrambenim navikama tih planktona može shvatiti i samo kao splet okolnosti, nitko ne može sporiti da je sumnja u specifičnu dijetu tih planktona opravdana.

Virusi su bogati fosforom i dušikom i potencijalno bi mogli biti dobra zamjena za prehranu bogatu ugljikom, kaže Julia Brown, bioinformatičarka iz Laboratorija za oceanske znanosti Bigelow.

Što se pikozoana tiče, ovo novo otkriće moglo bi riješiti misterij čime se tako suludo sićušan organizam koji je dug svega nekoliko mikrometara zapravo hrani. Pikozoani su otkriveni tek prije nešto više od deset godina, a znanstvenici ih otad pokušavaju svrstati negdje u hranidbeni lanac.

Pomutnja u hranidbenom lancu

Budući da oba navedena tipa planktona pripadaju takozvanoj kozmopolitskoj skupini morske protističke zajednice, bilo kakvo odstupanje od ishrane na bazi bakterija moglo bi imati posljedice za modeliranje tijeka nutrijenata kroz čitav ekosustav.

Očekuje se da nutrijenti koji se nalaze u bakterijama i planktonima idu hranidbenim lancem prema gore, s obzirom na to da manje organizme jedu oni sve veći.

Prepreka su u tom procesu, naravno, virusi jer jednom kad te organizme zaraze virusi, njihove se stanice raspadaju i završavaju u hladnim morskim dubinama kao organski materijal.

Duboko ispod površine mora virusi pohlepno proždiru prokariote te tako sprječavaju širenje raznovrsnosti prehrambene mreže u hladnim oceanskim dubinama.

Spoznaja da prokarioti zapravo uzvraćaju udarac znači i to da je možda potrebno preinačiti određene brojke koje opisuju čitav navedeni proces.

Odstranjivanje virusa iz vode može smanjiti broj virusa koji su dostupni za zarazu drugih organizama, dok se istovremeno organski ugljik virusnih čestica prenosi dalje u hranidbenom lancu, zaključuje Brown.