Malo koji znak starenja je evidentniji od pojave sijede kose, odnosno sijedih vlasi kose. Kako starimo tako pigment naše kose gubi svoju mladenačku nijansu i dok se to može činiti kao permanentna promjena, pojava sijedih u kosi može se preokrenuti, barem privremeno.
Naznake da sijeda kosa može spontano povratiti svoju izvornu boju postoje u studijama izoliranih slučajeva unutar znanstvene literature već desetljećima. U najnovijoj studiji objavljenoj u znanstvenom časopisu eLife, skupina znanstvenika pružila je veliku količinu dokaza tog fenomena, na primjerima desetak ljudi različite dobi, etničke pripadnosti i spola.
To istraživanje pokazalo je i da se obrasci pojave sijedih vlasi kose i njihovo vraćanje u originalnu boju povezuje s periodima stresa, što implicira da se taj proces povezan sa starenjem veže i za naše psihološko zdravlje.
Rezultati njihovog istraživanja sugeriraju "da postoji period u kojem je posjeđivanje kose vjerojatno više reverzibilno nego što se to dosad dugo vremena mislilo", ističe koautor studije Ralf Paus, dermatolog sa Sveučilišta Miami.
Prije otprilike četiri godine mitohondrijeski psihobiolog Martin Picard sa Sveučilišta Columbia promišljao je o načinu na koji naše stanice stare u višestupanjskom procesu u kojem neke od njih počinju pokazivati znakove starenja znatno ranije od drugih stanica. Tad je shvatio da je taj proces zapravo najviše uočljiv na našim glavama, gdje se sporadično počinju pojavljivati sijede vlasi kose.
Činilo se da kosa na neki način rekapitulira ono što znamo da se događa na staničnoj razini. Možda tu postoji nešto što možemo naučiti. Možda je kosa koja najprije posijedi više ranjiva ili najmanje otporna, razmišljao je Picard.
Tad mu je sinulo da bi možda mogao pronaći vlas kose koja je samo djelomično posijedila te nakon toga izračunati koliko brzo ona raste da bi se onda mogao točno odrediti period u kojem je kosa počela stariti. Isto tako, se nakon toga može utvrditi što se u tom određenom periodu dogodilo pojedincu da se pokrenula ta promjena.
U tom trenutku to je ideja bila gotovo fiktivna, prisjeća se Picard. No, njegova partnerica mu je otkrila kako upravo ona ima dvije vlasi kose koje on opisuje te je njegov novi projekt otud i krenuo.
Putem lokalnih oglasa i društvenih mreža Picard i njegov tim počeli su tražiti druge osobe s dvobojnim vlasima kose (sijeda u kombinaciji s drugom nijansom kose). S vremenom su pronašli 14 takvih osoba, muškaraca i žena u dobi od 9 do 65 godina i različite etničke pripadnosti (iako su većinu činili bijelci). Ti su pojedinci donirali i potpuno sijede vlasi, kao i dvobojne s različitih dijelova tijela, od kose, preko lica do stidnih područja.
Picardov tim je nakon toga razvio tehniku za digitaliziranje i kvantificiranje suptilnih promjena u boji svake pojedine dlake te istu nazvali obrascima pigmentacije kose. Otkrili su da se proces ne događa samo na glavi, već i po drugim dijelovima tijela gdje rastu dlake.
Kad smo to primijetili i na stidnim dlakama, pomislili smo, okej, ovo je sad ozbiljno. To se ne događa samo kod jedne osobe ili samo na glavi, već po cijelom tijelu, rekao je Picard.
Većina ljudi počinje primjećivati prve sijede u svojim 30-im godinama života, iako ih dio pronalazi i u kasnim 20-im godinama života. Taj period u kojem tek počinje prosjeđivanje, vjerojatno je i najviše reverzibilan, smatra Paus.
Kod osoba koje imaju isključivo sijedu kosu, taj je proces pretpostavlja se, dosegnuo točku bez povratka, no ostaje mogućnost da neke folikule kose još uvijek mogu promijeniti boju.
Picardov tim istražio je i povezanost pojave sijede kose s psihološkim stresom, jer su i prijašnja istraživanja ukazivala da ti faktori ubrzavaju starenje kose.
U manjoj podskupini sudionika studije, znanstvenici su pronašli segmente u pojedinim vlasima kose gdje su se dogodile promjene u pigmentacijskim obrascima te izračunali vrijeme u kojima su se te promjene dogodile, koristeći poznati podatak prosječnog rasta ljudske kose, koji kaže da je riječ o rastu od otprilike jednog centimetra mjesečno. Navedena podskupina znanstvenicima je otkrila i najstresnije događaje unazad godine dana, nakon čega je analiza otkrila da su se sijedost ili povratak pigmenta kose dogodili u vremenima značajnog stresa ili opuštanja.
Kod jednog pojedinca u dobi od 35 godina i s kestenjastom bojom kose, pet sijedih vlasi kose doživjelo je povratak pigmenta koji se poklapaju s vremenom provedenim na dvotjednom godišnjem odmoru.
Kod pak 30-godišnje žene s crnom kosom, jedna je vlas kose imala sijedi dio, koji se vremenski pojavio u razdoblju kad je prolazila kroz rastavu braka i preseljenje.
Neovisni stručnjaci hvale rezultate studije, no smatraju da je uzorak sudionika premalen te da su potrebna dodatna istraživanja na većem uzorku koja bi potvrdila otkrića ove studije.
Njemačka psihoneuroimunologinja Eva Peters, koja nije povezana sa studijom, pohvalila je studiju kao vrlo kreativnu i dobro osmišljenu.
Picard, Paus i njihovi kolege ne misle međutim stati na tim rezultatima, jer im je idući korak pažljivije proučiti vezu između stresa i pojave sijede kose.
Posve je jasno da kosa, na neki način, u sebi bilježi dio naše biološke povijesti. Kosa raste iz našeg tijela i nakon toga se kristalizira u čvrstu i stabilnu strukturu koja sadrži podatke o našoj prošlosti, kaže Picard.
Izvor: Scientific American
