Mnogi čimbenici utječu na duljinu vašeg života, poput prehrane, tjelovježbe, pušenja, pijenja, okoliša i drugih varijabli, a također pomaže ako vas ne udari kamion. Ali što je s vašim genima? To je već desetljećima sporno pitanje .
Nova studija ukazuje na veću ulogu genetike nego što su prethodna istraživanja ukazivala, procjenjujući doprinos gena određivanju ljudskog životnog vijeka na oko 50 posto. To je otprilike dvostruko više od onoga što su zaključila prethodna istraživanja i odražava nalaze studija životnog vijeka na laboratorijskim životinjama.
Pogreške u prijašnjim studijama
Životni vijek nesumnjivo oblikuju mnogi čimbenici, uključujući način života, gene i, što je važno, slučajnost - uzmimo za primjer genetski identične organizme uzgojene u sličnim okruženjima koji umiru u različito vrijeme, rekao je Ben Shenhar, doktorand fizike na Weizmannovom institutu za znanost u Izraelu i glavni autor studije objavljene u četvrtak u časopisu Science.
U našem radu pokušali smo objasniti količinu varijacija između različitih ljudi koje se mogu pripisati genetici. Naša studija pokušala je podijeliti faktore dugovječnosti na genetiku i 'sve ostalo'. 'Sve ostalo' čini oko 50 posto.
Istraživači su pokušali objasniti zbunjujući faktor u prethodnim studijama koje su koristile švedske i danske blizance, od kojih većina datira iz 19. stoljeća. Te studije blizanaca nisu uzele u obzir smrti uzrokovane nasiljem, nesrećama, zaraznim bolestima i drugim čimbenicima koji potječu izvan tijela - nazvanim ekstrinzična smrtnost - za koje su autori nove studije rekli da iskrivljuju ranije nalaze o genetskoj komponenti dugovječnosti.
Uzrok smrti nije bio naveden u povijesnim podacima, koji su pružali samo dob smrti. Dakle, ako je jedan blizanac umro u dobi od 90 godina od prirodnih uzroka, a drugi blizanac umro u dobi od 30 godina ne od prirodnih uzroka, već zbog zarazne bolesti poput tifusa ili kolere, podaci bez uzroka smrti mogli bi dati pogrešan dojam o ulozi nasljednosti u životnom vijeku.
Nova studija koristila je matematičku formulu kako bi objasnila ekstrinzičnu smrtnost među blizancima. Shenhar je rekao da je ekstrinzična smrtnost u vrijeme kada su proučavani blizanci živjeli, prije ere antibiotika, bila 10 puta veća nego danas, prvenstveno zbog zaraznih bolesti koje su sada lako izlječive.
Važni rezultati za istraživanje starenja
Znanstvenici su zatim potvrdili predviđanje da ekstrinzične smrti prikrivaju heritabilnost koristeći prethodno neanalizirane i novije podatke iz Švedske koji su uključivali blizance odgojene zajedno i blizance odgojene odvojeno. Ova analiza je doista otkrila da kako ekstrinzična smrtnost pada, heritabilnost raste.
Identični blizanci odgojeni odvojeno dijele svoje gene, ali ne i svoju okolinu. To pomaže u odvajanju genetike od okoline, prirode od odgoja, rekao je biolog Weizmannovog instituta Uri Alon.
Dvojajčani blizanci također su vrijedni u takvim istraživanjima jer dijele otprilike polovicu svog genetskog sastava.
Prethodne studije blizanaca koristile su statističke metode koje dobro funkcioniraju za druge osobine - visinu, krvni tlak, osobine ličnosti itd. Na ove osobine ne utječe ekstrinzična smrtnost, rekao je Alon.
No, prosječni životni vijek je jedina posebna osobina na koju snažno utječe ekstrinzična smrtnost. Budući da uzrok smrti nije zabilježen u klasičnim studijama blizanaca, nije ispravljen, rekao je Alon.
Zaključci mogu imati implikacije za istraživanje starenja.
Geni utječu na životni vijek u oba smjera
Niske procjene heritabilnosti možda su obeshrabrile financiranje i istraživanje genetike starenja, sugerirajući da je ono uglavnom bilo slučajno ili okolišno. Naš rad potvrđuje potragu za genetskim čimbenicima dugovječnosti, pokazujući da je genetski signal jak, ali je prethodno bio skriven 'šumom' u podacima, rekao je Shenhar.
Geni utječu na životni vijek u oba smjera. S jedne strane, postoje iscrpljujući genetski defekti koji mogu uzrokovati bolesti i skratiti životni vijek. S druge strane, postoje geni koji su identificirani i koji, čini se, nude prednosti za dugovječnost.
Mnogi stogodišnjaci dožive 100 godina bez ikakvih ozbiljnih zdravstvenih problema rekao je Shenhar. Jasno je da ti ljudi imaju zaštitne gene koji štite od razvoja bolesti koje se prirodno javljaju s godinama. Neki od tih gena su identificirani, iako je, kao i većina složenih osobina, dugovječnost vjerojatno pod utjecajem stotina, ako ne i tisuća gena.“
