Različiti tehnološki uređaji koje svakodnevno koristimo, a prvenstveno telefoni i računala, kriju brojne privatne i osjetljive podatke o nama i zato je od najveće važnosti maksimalna zaštita takvih uređaja. Danas su dostupni brojni načini zaštite - od šifri, PIN-ova do biometrije, odnosno prepoznavanja otiska prsta ili lica.
Dok se na taj način mogu zaštititi osobni podaci od neželjenih pogleda prijatelja, kolega ili stranaca, postavlja se pitanje kako ih zaštititi od vaših - partnera. Naime, kako je pokazalo nedavno istraživanje u Australiji koje je provela organizacija Social Research Center, za čak četvrtinu osoba u vezama čini se razumnim imati PIN-ove i kodove partnerovih uređaja, dok oko deset posto njih smatra kako je razumno pratiti lokaciju svojih partnera putem aplikacija za dijeljenje lokacije. Zanimljivo, tako razmišlja dvostruko više muškaraca nego žena.
Iako dijeljenje šifri i lokacije između osoba koje su u intimnoj vezi može imati smisla u pogledu sigurnosti jer ako dođe do nekih neželjenih i opasnih situacija partner može brže reagirati i pomoći, ono što je danas prilično problematično jest normalizacija takvih očekivanja, upozorava Julie Inman Grant iz ove organizacije. Objasnila je da, samo zato što nam uređaji dopuštaju praćenje partnera i svega što oni rade, to ne znači da bi ljudi to trebali i raditi jer time značajno narušavaju njihovu privatnost.
Iako partneri, a to se pogotovo odnosi na muškarce, praćenje prikazuju kao znak brižnosti te je po njima normalno da se osobe s kojima su u vezi konstantno nadziru ili prate, Grant kaže kako je to veliki red flag, odnosno zvono za uzbunu. Riječ je o prisilnoj kontroli koja ne uključuje samo jednu stvar već više oblika kontrole, a koja se, dakle prikazuje kao nešto pozitivno i brižno, dok je u biti riječ o zlostavljanju koje prikazuje kao ljubav, slikovito su to opisali na NY Postu. Ovaj oblik nasilja jest vrsta tihe prijetnje za žene i njihovu djecu. Dok možda nema vidljivih modrica, može ostaviti duboku psihološku traumu i ožiljke, komentirala je Grant te kaže kako je najveća opasnost u tome što se partneri mogu infiltrirati u svaki digitalni kutak života žrtve i to iskoristiti za zastrašivanje i manipulaciju.
Takav se oblik prisilne kontrole putem tehnoloških uređaja gotovo uvijek koristi u obiteljskom i seksualnom nasilju, no žrtva toga nije svjesna odmah, već kasnije, kada zlostavljač počne kontrolirati i pratiti sve što rade i gdje se kreću. Prisilna kontrola, objasnili su na NY Postu, ogleda se na različite načine i uključuje, među inim, financijsko i emotivno zlostavljanje, nasilje, zastrašivanje, prijetnje, praćenje kao i izolaciju od obitelji i prijatelja.
