Ravno prije pola stoljeća dubrovački Muzej Ruđera Boškovića postao je beskućnih nakon što je njegov prostor u bivšem Benediktinskom samostanu na Lokrumu prepušten turističkom restoranu, da bi potom bio ugašen, a sama ideja muzeja tome velikanu pala u trajni zaborav.
Otkrio je to ovih dana akademik Žarko Dadić u povodu razgovora o njegovih 94 godine života i 70 godina od postizanja znanstvene zrelosti.
Dadić je početkom šezdesetih proveo četiri godine u Dubrovniku na proučavanju znanstvene baštine Ruđera Boškovića, gdje ga je odmah po zaposlenju u Institutu za povijest prirodnih, matematičkih i medicinski znanosti u Zagrebu poslao njegov tadašnji šef, profesor matematike na PMF-u Željko Marković, veliki poštovatelj Ruđera Boškovića.
Muzej iz 1958. godine
Muzej Ruđera Boškovića nastao je 1958. godine. Tada je JAZU – današnja HAZU – priredila izložbu o Ruđeru Boškoviću u povodu 200. obljetnici pojave ključnog Boškovićeva znanstvenog djela „Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi“. Izložba se sastojala od Boškovićevih radova i dokumenata koji su posuđeni iz biblioteka, arhiva i privatnih zbirki.
Tu je izložbu JAZU pretvorila u početnu zbirku Ruđerova muzeja. Muzej je dijelio prostor s Biološkim institutom u bivšem Benediktinskom samostanu na otoku Lokrumu kraj Dubrovnika.
Kako te prostorije nisu bile adekvatne, Dadić je dogovorio s tadašnjim tajnikom općine Dubrovnik da se dva stana u rodnoj kući Ruđera Boškovića u gradskoj jezgri isprazne za muzej. To je tada bilo društveno vlasništvo pa nije bilo problema da se stanarima ponudi druga lokacija, objašnjava.
Ta je bila kuća u gradskoj jezgri, na početku ulice Ruđera Boškovića. Međutim, Savjet Instituta, na čijem je čelu bio Marković, unatoč njegovu pozitivnom stavu donio je suprotno mišljenje.
Oni su smatrali da ta dva stana nisu dovoljno velika za 'veličinu' Ruđera Boškovića. Kao da u sličnom prostorima nije smješten i Muzej Marina Držića u istom gradu ili muzej Nikole Kopernika u rodnom Torunu, žalosti se Dadić.
Izbačen zbog restorana
Godine 1974. zgrada Benediktinskog samostana na Lokrumu iseljena je u korist ljetnog restorana. Muzejski izlošci vraćeni su arhivima i bibliotekama u Dubrovniku, a ostatak smješten u Povijesni institut koji je danas Zavod za povijesne znanosti u istom gradu.
Muzej je, ustvari, doživio katastrofu, ocjenjuje Dadić, jer su ga svi zaboravili i pitanje je kad će opet biti otvoren.
Dubrovačka zračna luka od 2. studenog 2023. godine nosi ime Ruđera Boškovića, a radi se o inicijativi dubrovačko-neretvanskog župana Nikole Dobroslavića iz vremena obilježavanja 300. obljetnice rođenja toga znanstvenika, 2011. godine.
Dadić se, kaže, više puta u životu našao u situaciji da mora braniti istinu i dostojanstvo Josipa Ruđera Boškovića, bilo da se radi o neznanju, institucionalnoj nebrizi ili političkom svojatanju iz susjedstva.
Još sam Bošković je odbacivao tvrdnje da je Talijan, rekavši da je Dalmatinac, kaže Dadić i upozorava na svojatanje Boškovića iz krugova srpske kulture i znanosti.
Srpski autori se bave Boškovićem umjesto srpskom prošlošću
To počinje 1922., kada je srpski matematičar Branislav Petronijević pomogao da u Londonu izađe Boškovićeva 'Teorija' u prijevodu na engleski jezik. U predgovoru je napisao da je Bošković Srbin, oni se i danas pozivaju na to i cijeli Dubrovnik smatraju srpskim. To je potpuno krivo, kaže Dadić.
Neki srpski autori, poput Dragana Trifunovića, javno su Dadiću prigovarali što u svoje radove uključuje hrvatske autore poput Vladimira Varićaka.
Varićak jest Srbin po nacionalnosti, ali je ušao po kriteriju da je rođen i djelovao u Hrvatskoj. Isti slučaj je i Milutinom Milankovićem, svađali smo se oko toga, kaže Dadić.
Zamjera srpskim autorima da se nedovoljno bave srpskom prošlošću, iako „imaju mnogo starih rukopisa iz astronomije sačuvanih u raznim manastirima“.
Rekao sam im, ako se vi ne budete bavili, onda ću vam se ja početi baviti srpskom nacionalnom baštinom, domeće Dadić.
Dadić, rođen 11. srpnja 1930., nedavno je obilježio 94. rođendan, 70 godina od postizanja znanstvene zrelosti, te 77 godina od svog prvog članka u stručnom časopisu.
Za to vrijeme objavio je gomilu knjiga, u kojoj se ističu dva monumentalna pregleda povijesti znanosti s ukupno 15 naslova. To su „Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata“ u sedam i „Povijest znanosti i prirodne filozofije u Hrvata“ u osam svezaka.
Dadić je također objavio monografije o velikanima Ruđeru Boškoviću (1987), Hermanu Dalmatinu (1996), i Franji Petrišu (2000) te više monografija o pojedinim znanstvenim problemima.
Piše: Ivo Lučić
