Danas se obilježava Svjetski dan zaštite okoliša, a ove je godine posvećen borbi protiv zagađenja plastikom pod geslom kampanje #BeatPlasticPollution. Povodom ovog dana, znanstvenici s Instituta Ruđer Bošković pozvali su sve građane, znanstvenike, donositelje odluka, obrazovne institucije i industriju na zajedničko djelovanje i jačanje znanstveno utemeljenih politika zaštite okoliša.
S obzirom na to da se procjenjuje kako svake godine više od 11 milijuna tona plastike dospijeva u vodene ekosustave, a čak 13 milijuna tona nakuplja u tlu, jasno da potreba za znanstveno utemeljenim i interdisciplinarnim pristupom rješavanju ovog globalnog izazova nikad nije bila veća.
Učinke plastike, pogotovo mikroplastike na okoliš, kao i zdravlje ljudi, znanstvenici s IRB-a godinama sustavno istražuju, pri čemu se najveći broj istraživanja provodi u sklopu Zavoda za istraživanje mora i okoliša (ZIMO) u Zagrebu te Centra za istraživanje mora (CIM) u Rovinju. Oni svojim istraživanjima i projektima dokazuju da rješenja postoje u znanosti, u suradnji i u interdisciplinarnom pristupu koji povezuje laboratorijske eksperimente, modele, terenska mjerenja i politike zaštite okoliša.
To nije samo otpad, već i opasan zagađivač
Mikroplastika je danas prisutna gotovo na svakom koraku - od oceana pa do majčina mlijeka. Sićušni fragmenti mikropalstike, manji od 5 milimetara, lako ulaze u hranidbene lance, izravno se unose kroz hranu, a njihova sposobnost da na sebe vežu razna zagađivala, od teških metala do pesticida, čini ih posebno opasnima.
Kako je objasnila dr. sc. Nina Marn iz Laboratorija za informatiku i modeliranje okoliša, voditeljica projekta QPlast, plastika danas nije samo otpad, već i zagađivač koji živi dugi život. U okviru projekta kojeg vodi, pokušavaju se kvantificirati fizički, kemijski i bihevioraln učinci plastike na organizme koji žive u vodi i na kopnu. Korištenjem naprednih modela, tzv. DEB (Dynamic Energy Budget) modela, istraživači nastoje predvidjeti kako plastika utječe na unos energije u organizam, njegov rast, ponašanje, pa čak i reprodukciju. Drugim riječima, znanstvenici pokušavaju odgovoriti na pitanje: Koliko nas plastika stvarno košta, u ekološkom smislu?
Ovim projektom želimo pokazati da je moguće povezati različite učinke plastike u prirodi, ali i da su nam potrebni interdisciplinarni alati kako bismo stvarno razumjeli štetu koju plastika uzrokuje, navodi dr. sc. Marn.
Projekt PlastOrgAnoTox
Još jedan projekt u okviru kojeg se istražuje prisutnost i učinci mikropalstike u vodama vodi dr. sc. Vlatka Filipović Marijić, znanstvenica u Laboratoriju za biološke učinke metala. Projekt PlastOrgAnoTox se provodi u rijeci Krki, a znanstvenici analiziraju organizme iz okoliša i iz uzgajališta te provode eksperimentalna izlaganja kako bi utvrdili kako mikroplastika i druge onečišćujuće tvari koje prenosi utječu na biološke promjene u vodenih organizama, a time i na ljudsku prehranu.
Posebno zanimljiva novost u pristupu je uključivanje crijevnih nametnika riba kao modela za istraživanje unosa mikroplastike. Ovo nam otvara potpuno novu perspektivu u istraživanjima kako bi dokazali postoji li prijenos mikroplastike kroz organizam, a u slučaju nametnika i s domaćina na njegove unutarnje mikroekosustave, kaže dr. sc. Filipović Marijić.
Vodenbuha kao čuvarica ekosustava
U sklopu istog laboratorija, jedan takav sitni organizam Daphnia magna odnosno vodenbuha u središtu je istraživanja dr. sc. Tatjane Mijošek Pavin.
Vodenbuha je odličan modelni organizam jer u hranidbenom lancu povezuje alge kao primarne proizvođače i ribe kao potrošače, a izuzetno je osjetljiva na promjene u okolišu. U fokusu istraživanja su kombinirani učinci mikroplastike i kemijskih zagađivala, poput policikličkih aromatskih ugljikovodika (PAH), koji često putuju "autostopom" na plastičnim fragmentima. Kombinacije tih utjecaja mogu imati kumulativne posljedice za cijele ekosustave, uključujući i one koji se nalaze u zaštićenim područjima poput Nacionalnog parka Krka.
Posebno je zabrinjavajuće da plastika u okolišu često ne djeluje samostalno, već veže na sebe opasne kemikalije, poput PAHova. U testovima imobilizacije vodenbuha pokazuje u kojoj mjeri kombinirani učinci mikroplastike i onečišćivala odstupaju od učinaka koje ti spojevi izazivaju pojedinačno – odnosno, je li njihovo zajedničko djelovanje manje ili više toksično od njihovog zasebnog djelovanja, ističe dr. Mijošek Pavin.
