Nova optička iluzija može prevariti većinu promatrača, koji će uočiti crnu rupu koja se širi iako je slika potpuno mirna, tvrdi se u novom znanstvenom istraživanju. Slika je potpuno statična, ali istraživači kažu da ljudima daje "sve veći osjećaj tame, kao da ulazi u prostor bez svjetla".
Iluzorno kretanje naprijed vjerojatno je pokušaj našeg uma da nas pripremi za promjenu krajolika. Predviđanjem promjene svjetlosti u tamu naš se vizualni sustav može mnogo brže prilagoditi potencijalno opasnim uvjetima, sugeriraju znanstvenici.
Baš kao što odsjaj može zaslijepiti, poniranje u tamu može biti jednako rizično, pišu autori novog istraživanja objavljenog u znanstvenom časopisu Frontiers in Human Neuroscience.
Prva studija koja je analizirala ovu optičku iluziju istraživala je kako boja rupe i okolnih točaka utječu na naše mentalne i fiziološke odgovore.
Kako bi to provjerili, skupini od 50 sudionika s normalnim vidom predstavljene su slike ''proširenih rupa'' različitih boja na ekranu. U seriji su im također prikazane isprepletene verzije iluzije bez vidljivog uzorka u svjetlu ili boji.
Iluzija kretanja naprijed bila je najučinkovitija kada je rupa bila crna. U tom slučaju 86 posto sudionika osjećalo se kao da tama ide prema njima.
Praćenje pokreta očiju sudionika otkrilo je da su im se zjenice nesvjesno širile pri pogledu na crnu rupu. Istovremeno, ako je rupa bila bijela, njihove su se zjenice samo malo skupile.
Pokazali smo na temelju nove iluzije 'šireće rupe' da zjenica utječe na način na koji percipiramo svjetlost - čak i ako je to 'svjetlo' imaginarno kao u iluziji - a ne samo na količinu svjetlosne energije koja stvarno ulazi u oko. Iluzija rupe koja se širi izaziva odgovarajuće širenje zjenice, kao što bi se dogodilo da se tama stvarno povećava, kaže psiholog Bruno Laeng sa Sveučilišta u Oslu u Norveškoj.
Autori nisu sigurni zašto 14 posto ispitanih nije primijetilo nikakvu iluzornu ekspanziju kada je rupa bila crna, ali čak i među onima koji su percipirali iluziju snaga osjeta je bila različita.
Ljudi koji su najjače osjetili iluziju bili su i oni čiji se promjer zjenica najviše mijenjao.
Naši rezultati pokazuju da refleks širenja ili kontrakcije zjenica nije mehanizam zatvorene petlje, poput fotoćelije koja otvara vrata, nepropusna za bilo koju drugu informaciju osim stvarne količine svjetlosti koja stimulira fotoreceptor. Naprotiv, oko se prilagođava percipiranoj, pa čak i zamišljenoj svjetlosti, a ne samo fizičkoj energiji, kaže Laeng.
Autori imaju teoriju zašto se to događa. Kada je središnja regija crna, naše nas zjenice vjerojatno pripremaju za promjenu svjetline u bliskoj budućnosti.
Umjesto da vidi informaciju koja je prezentirana izravno pred nama, vizualna neuronska mreža predviđa kako će se ta informacija promijeniti u budućnosti, stvarajući iluzornu 'vanjsku ekspanziju' središnje regije 'rupe'.
Da mozak to nije učinio, trebale bi milisekunde dulje da nove vizualne informacije dođu do viših procesa u mozgu. Da je tako, možda se ne bismo mogli tako učinkovito kretati u tami.
Autori sada žele testirati reagiraju li i druge životinje na takvu iluziju kako bi bolje razumjeli kako je evoluirao ljudski vizualni sustav.
Izvor: Science Alert
