Krešimir Špes i Ivan Bralić, Cateia Games: Znanje se da naučiti, ali za rad u industriji videoigara morate biti timski igrač

tri vijesti o kojima se priča Ne slažu se svi s njim Upozorenje astrofizičara s Harvarda: Na međuzvjezdanom objektu dolaze izvanzemaljci? Bolje spriječiti... Znate li kako zaštititi svoje električne uređaje tijekom grmljavinskog nevremena? Zapaljeno najmanje 5 komada Koristite li ovaj telefon? Još jednom modelu je eksplodirala baterija

Cateia Games studio je za razvoj videoigara koji uspješno postoji već gotovo 20 godina. Krajem 90-ih nekoliko se entuzijasta okupilo s n

amjerom da izrađuje videoigre - ideja koja je u to vrijeme bila prilično ambiciozna i neobična jer u to vrijeme industrija videoigara u Hrvatskoj gotovo i nije postojala.

Danas je Cateia Games uspješna tvrtka koja broji 55 zaposlenih i iza koje je cijeli niz uspješnih igara. Uoči Game Dev Career Days i Reboot InfoGamera sjeli smo s dvojicom suosnivača Cateia Gamesa - Krešimirom Špesom i Ivanom Bralićem te porazgovarali o videoigrama općenito, ali i o tome kako je raditi videoigre u Hrvatskoj danas.

Zašto videoigre?

Krešimir: Zašto ne? Kao djeca smo bili strastveni igrači i to je nekako preraslo iz hobija u posao. Išli smo tim smjerom jer nam nekako u glavi nije bilo drugog izbora.

Koliko je igranje videoigara i njihova izrada drugačije?

Krešimir: Sam proces je jako različit. Igranje se svodi na opuštanje, zabavu, a razvoj igara je dosta ozbiljan posao i jako puno morate znati i jako puno toga imati u glavi. To je cijeli proces.

Ivan: Kao između proizvodnje automobila i njegove vožnje.

Koliko je u Hrvatskoj problematično proizvoditi videoigre? Ima li Hrvatska nekakvu prednost u odnosu na druge države?

Krešimir: Davno kad smo mi počinjali bilo je jako teško. Bio je tu Croteam i još nekoliko studija. Danas, usudio bih se reći da je danas situacija jako dobra. Ima nas desetak većih firmi, desetak manjih i još puno malih studija. Situacija je prilično dobra.

Ivan: Kad smo mi počinjali nije bilo nikoga i nisi ni znao otkud krenuti. Danas za 30 dolara kupiš tutorial gdje ti art director Pixara objašnjava kako se neke stvari rade. U odnosu na neka druge zemlje poput Kanade ili Australije, situacija je puno lošija. Te zemlje imaju, od strane države, vrlo dobro razvijen sistem koji potiče razvoj i game development studije. Ne mislim samo na porezne olakšice već na mnogo drugih stvari.

Koji su onda najveći problemi s kojima se suočavate u Hrvatskoj?

Ivan: Neimanje nikakvog, odnosno u zadnje vrijeme nešto malo, razumijevanja od države i državnih institucija da se sve svodi na softver i softverska rješenja, a ne na otvaranje tvornica. Iako je i otvaranje tvornica važno. U ovom segmentu država nema nekakve konkretne potpore, stvarno mislim da tu dosta kasnimo za ostatkom Europe, a kamo li za nekim drugim zemljama. Imamo udrugu koja pokušava nešto dogovoriti, ali mislim da će to dugo trajati da se vide neki pomaci.

Krešimir: Ima nekih pomaka.

Ivan: S europskim fondovima neke su se stvari ipak pomaknule s mrtve točke, ali to je samo jedan segment.

Krešimir: Možemo sumirati da je problem visoka davanja za plaće, manjak olakšica i razumijevanja sa strane države i problem s kadrovima.

Znači država vas koči u nekom jačem razvoju...

Krešimir: Mislim koči.. Mogli bismo rasti i razvijati se puno brže da nema tih nekih davanja. U odnosu na Rumunjsku i neke druge zemlje koje ulažu dosta u IT.

Jeste li razmišljali o preseljenju studija u neku drugu državu?

Krešimir: To je opcija, ali nekako nismo sad za to.

Ivan: Za sad nam je OK ovako. Ne žalimo se. Voljeli bismo da se neke stvari promijene, ali to nam nije dovoljno da odemo u Rumunjsku otvoriti podružnicu.

Što biste savjetovali nekome tko sad tek kreće u svijet proizvodnje videoigara, a ima samo želju i dobru ideju?

Krešimir: Danas je sve lakše. Najbolja stvar koju ljudi mogu napraviti je krenuti nešto raditi. Ako je to programer krenuti učiti programiranje, raditi neke igrice u bilo čemu - bio to Unity ili Java, nije bitno. Samo krenuti raditi. Napraviti hrpu grešaka i steći neko iskustvo. S tim iskustvom se već da negdje zaposliti i pokrenuti svoj tim. Isto je za artiste - treba stvoriti neki svoj portfolio.

Ivan: Puno učiti, puno raditi, razvijati se. Na internetu je danas dostupno sve - od gotovih primjera do online škola, veoma kvalitetnih tečajeva. Stvarno je sve dostupno za malu cijenu. Samo treba krenuti, treba raditi i ne kretati s nekim ambicioznim projektima. To je greška koju rade mnogi. Ne krenuti s ambicioznim projektom, već s nečim manjim, polako.

Je li onda za početnika bolje da razvija igru za PC, konzole ili mobitele?

Krešimir: Pa za početnika PC. To je najlakše i najjednostavnije. Neka radi igru koju može i igrati i testirati i tržište još uvijek postoji. Ako je cilj prvog projekta učenje, onda definitivno PC. Ako je cilj nešto i zaraditi onda PC i mobiteli, konzole bih ja izbjegavao.

Sve se češće spominje virtualna stvarnost kao jedan od aspekata budućnosti videoigara. Imate li vi kakvih planova ući u svijet VR igranja?

Krešimir: Zasad nemamo nikakvih konkretnih planova, malo koketiramo s tim. Ali to je isto kao i AppStore prije 10 godina. Ona ekipa koja je prihvatila rizik, ona je uspjela. Tako postoje i ljudi koji sad koketiraju s VR-om, ali je puno teže napraviti igru za VR, i oni će možda profitirati, ali rizik je puno veći. Tek treba vidjeti koliko će biti to tržište veliko i hoće li uspjeti riješiti problem s vrtoglavicom i mučninom.

Ivan: Naše igre nisu baš stvorene za VR, ali ovisi u kojem će se stvari smjeru razvijati. Uvijek vrijedi pravilo da su veliki uvijek u prednosti. Electronic Arts će sigurno uložiti velik novac u projekte i njima će se to vratiti, bez obzira na to koliko im projekata na početku propadne. Proći će još neko vrijeme prije nego ljudi prijeđu na VR, barem ovaj segment casual gaminga.

Godinama ste u izradi videoigara. Kakva je gaming scena u Hrvatskoj? Postoji li uopće?

Krešimir: Naša publika praktički nije hrvatska iako imamo hrvatske igrače, ali relativno malo.

Ivan: Imali smo s Jutarnjim listom neku seriju izdavanja igara na hrvatskom jeziku. Nešto smo radili i s One2play, ali to je to što smo radili za ovo tržište i regiju. Što se toga tiče, naši proizvodi nisu namijenjeni za hrvatsko tržište, već za globalnu publiku.

Isplati li se uopće lokalizirati neku igru?

Krešimir: Ne, skupo je. Mislim, možemo to sami napraviti jer znamo hrvatski, ali dugačak je to proces, barem ako imate tekstova koliko mi imamo u igrama.

Ivan: Igrača naših igara u Hrvatskoj ima. Koliko? Nemamo pojma, relativno malo, vjerojatno. Kako stvari stoje, zaista ne znam, osim što je vjerojatno piratstvo i dalje jako zastupljeno.

Kako se borite protiv piratstva?

Ivan: Nikako. Pogotovo jer su nam posljednje igre "free to play" pa piratstva zapravo i nema. Igra je besplatna.

Koliko vremena otpada na osmišljavanje igre, a koliko na samu izradu?

Krešimir: To je jako specifično. U našoj sferi, igra se radila 9-12 mjeseci. od toga je na art, osmišljavanje, koncept oko mjesec-dva, a onda kreće produkcija. Priča se malo korigira tijekom testiranja tako da je to neki živi proces.

Može li se danas napraviti igra koja je u potpunosti originalna?

Krešimir: Ha, može, ako ste potpuno šizofrenični možda da, ali inače jako teško.

Koliki su budžeti danas za stvaranje igara?

Krešimir: Budžeti su plaće i doprinosi.

Ivan: Naravno, oprema, licence. Ali dosta toga ovisi. Možeš napraviti igru za nula kuna, a možeš i za 100 milijuna dolara.

Krešimir: Ako se bavite samo razvojem igara, onda je to to. No, ako se bavite i marketingom, kao što se neki studiji bave, onda je to puno više.

Outsourceate li nešto?

Krešimir: Da. Često moramo posegnuti za ljudima izvana jer u Hrvatskoj nema dovoljno kvalitetnog kadra.

Razmišljate li o tome da dovedete nekoga iz inozemstva?

Krešimir: Doveli smo neke ljude i o tome razmišljamo i dalje. To je uvijek neka opcija.

Koliko je komplicirano dovesti nekoga izvana?

Krešimir: Ako je u pitanju Europska unija, nije. Izvana je malo zeznutije.

Isplati li se to financijski?

Krešimir: Ako je dobar radnik, naravno da se isplati. Ako pristane na uvjete koji su u Hrvatskoj konkurentni.

Ivan: Teško je dovesti nekog iz Engleske, koji je jako dobar. Ali onda opet... nikad se ne zna. Ali da se isplati, naravno. Ako je to osoba koja može obaviti ključan dio posla, naravno da se isplati.

Kako se onda snalazite kad je u pitanju nedostatak kadra?

Krešimir: Snalazimo se svakako. Na sreću pa naš posao je takav da ne traži specifično znanje programiranja. Možemo uzeti programere iz drugih branša i oni se veoma brzo prilagode. Nije strašno, ali opet je teško naći kadar. Mala je zemlja, ljudi vole odlaziti van. Educiramo koliko možemo i snalazimo se kako znamo. Prije smo zapošljavali studente pa smo ih obučavali. Danas si to više ne možemo priuštiti. Tako da kad god se netko prijavi za posao mora proći testni zadatak i ako to zadovolji neki minimum, ima otvorena vrata.

Možete li nam dati svoje viđenje hrvatske industrije igara za pet godina?

Krešimir: Ja vidim konstantan rast u industriji u svakom slučaju. Relativno mali broj firmi se gasi. Neki znaju doći u težu situaciju, ali se oporave. Nekako si svi međusobno pomažemo znanjem, iskustvom, čak neki i financijski. Po meni sve nekako ide uzlazno. Prije pet godina je bila OK situacija, sad je neznatno bolja po meni. A za pet godina, teško je reći kako će tržište reagirati, država, ali mislim da će biti rast.

Da ne radite videoigre, što biste radili?

Krešimir: Ja bih vjerojatno radio neki softver. Ostali bismo u IT-u.

Postoji li neki studio ili videoigra koja vam je uzor ili vas je posebno impresionirala?

Krešimir: Ne. Mislim da i kad smo bili klinci i htjeli raditi igre - to je bilo to. Nismo imali uzor.

Ivan: Mislim da to nije kao u glazbi da ti je netko uzor.

Krešimir: Ako bismo se ikome trebali diviti, onda bi to možda trebao biti Croteam.

Ivan: Da, ali nema tu sad da preuzmeš neki model ili nešto slično.

Što bi se moralo dogoditi pa da javnost počne prepoznavati gaming industriju u Hrvatskoj kao nešto vrijedno?

Krešimir: Da, donosi dodatnu vrijednost i raste, ali ipak uključuje oko 1500 ljudi u cijeloj državi. U jednoj Velikoj Britaniji imaju 1000 studija. Ono što bi se trebalo dešavati su zvučni uspjesi. Može biti umjetnički ili financijski. Da se počne stvarati svijest o tome.

Što bi netko tko danas ima 13 ili 15 godina trebao napraviti da uđe u industriju videoigara?

Krešimir: S obzirom na to da sam i ja krenuo s 13 godina znam točno što. No, danas su stvari drugačije. Jednostavno treba krenuti raditi nešto. Najbitnije je postaviti neki realni cilj. Ako želite napraviti križić-kružić, onda težite tome da napravite najbolji križić-kružić. Nema sramote u tome.

Ivan: Nama su se znali javiti ljudi koji imaju volje, ali nemaju iskustva. Na žalost, to kod nas ne ide. Nužno je javiti se s nečim iza sebe, nekim iskustvom.

Krešimir: Treba barem završiti srednju školu, onda se lakše zaposliti kao student. Kao onaj dečko koji je napravio Arduino konzolu. Sjeo je, radio i nešto napravio. Znači, radite, ni jedan uspjeh nije beznačajan. Svaki pomak je bitan, glavno da možete pokazati nešto potencijalnom poslodavcu.

Što karakterizira dobrog game developera?

Krešimir: Začudili biste se koliko su crte ličnosti bitne. Game development je izrazito timski rad. Nisu to više 80-e, 90-e gdje je jedan čovjek napravio cijelu igru. Mi imamo 55 ljudi i rastemo. Nema mjesta za ego trippere, pojedince koji rade sami. Primarno je karakter faktor. Naravno, uz inteligenciju, strast, ali morate biti "normalni", da niste psihopat. To puno pomaže u opstanku.

Ivan: Timski rad, a s tim ide komunikacija s kolegama, požrtvovnost, ali prvenstveno odgovornost.

Krešimir: Znanje je sekundarno, bez zezancije. To se nauči.

Jesu li  konferencije tipa Game Dev Career Day, Reboot InfoGamer pravo mjesto za susret s developerima?

Ivan: Apsolutno.

Krešimir: Da, kao u svakom poslu.

Ivan: I prošle godine i ove godine imamo štand posvećen samo tome. Dođite, javite se, popričat ćemo.

Dakle, ako vas zanima industrija videoigara i kako uopće nastaju videoigre, dođite na Reboot InfoGamer i pitajte sve što vas zanima. Tko zna, možda započnete karijeru u industriji koja iz godine u godinu bilježi samo rast.