Sjeverna Koreja jedna je od najzatvorenijih zemalja na svijetu, a iako povremeno možemo pročitati iskustva rijetkih turista i posjetitelja, teško je znati što se zaista događa unutar granica Kimova carstva. Novinari Reutersa pokušali su otkriti kakvo je stanje na mobilnom tržištu Sjeverne Koreje u kojoj je, nakon donošenja sankcija 2017., zabranjen uvoz mobilnih uređaja i komponenata.
Usprkos embargu, a ponajviše zahvaljujući "poroznoj" granici između Koreje i Kine, čini se da nema previše problema s uvozom komponenata i pametnih telefona iz Kine. Novinari su razgovarali sa stručnjacima koji su malo bolje upućeni u situaciju u Sjevernoj Koreji, kao i s ljudima koji su pobjegli iz te zemlje, a neke su informacije dobili i s reklama za sjevernokorejske mobitele.
Procjenjuje se da oko 6 milijuna stanovnika te zemlje, odnosno skoro jedna četvrtina, posjeduje telefone, a uređaji koji su im dostupni koštaju, za njihove prilike (prosječna plaća iznosi oko 100 dolara) ne baš jeftinih 100 do 400 dolara. Telefoni se mogu kupiti uz potpisivanje ugovora po nižim cijenama, uz 200 besplatnih minuta, a mogu se koristiti i prepaid usluge, pri čemu cijena za 100 minuta razgovora iznosi oko 13 dolara.
Novinari Reutersa ispitali su dva sjevernokorejska telefona koje pokreću čipovi tajvanskog MediaTeka, a uređaj Pyongyang 2423 ima i dodatnu memorijsku karticu – riječ je kartici japanske Toshibe. Baterije su kineske, a i kao proizvođač spominje se kineska kompanija poznata po prodaji jeftinijih telefona Gionee.
Što se operativnog sustava tiče, na telefonima je instaliran Android. Naravno, riječ je o verziji na kojoj nema Googleovih aplikacija, no dolazi s nekim drugim "pogodnostima" poput softvera koji onemogućuje kopiranje i prebacivanje datoteka, kao i preuzimanje "nepoznatih programa". Dodatni bonus za sve korisnike jest i instaliran alat za nadzor i praćenje. Aplikacije dostupne na telefonima razvijaju inženjeri zaposleni na sveučilištima u Sjevernoj Koreji ili koji rade i državnim kompanijama
Iako telefoni poput Appleovih i Samsungovih telefona nisu dostupni u prodaji, mali broj bogatijih ljudi kupuje ih u inozemstvu i bez problema koristi s lokalnim karticama, a s mobitelima se mogu zvati samo brojevi unutar Sjeverne Koreje.
