Svemirsko smeće, odnosno ostaci starih raketa, raketnih motora, satelita i svega ostaloga što su ljudi ostavili iza sebe, postaje sve veći problem. Ne samo da stvara smetnju astronomima koji promatraju svemir, već postaje potencijalna opasnost za sve veći broj satelita i raketa koje se kreću Zemljinom orbitom.
Prema nekim procjenama, u orbiti oko Zemlje kruži više od 34 tisuće komada svemirskog smeća koje je veće od 10 centimetara i milijuni manjih komada koji predstavljaju opasnost za satelite i Međunarodnu svemirsku postaju.
Stoga ne iznenađuje da znanstvenici posljednjih godina intenzivno rade na rješavanju problema svemirskog smeća. Do sad smo mogli vidjeti nekoliko zanimljivih ideja - od "lovca na svemirsko smeće" do "mreže koje bi smeće skupljale". No, ni jedna od tih ideja nije zaživjela u stvarnosti.
Međutim, tim stručnjaka iz Ujedinjenog Kraljevstva pokrenuo je inicijativu za stvaranje nove vrste raketnog motora koji bi se "hranio" samim sobom i tako smanjio problem svemirskog smeća. Ideja koju zagovaraju nije nova. Koncept samojedućeg raketnog motora predložen je i patentiran još 1938. godine, ali nikad nije testiran. No, tim iz Glasgowa sad je taj koncept doradio i najavio razvoj i testiranje "autofagijskog raketnog motora".
Stručnjaci sa Sveučilišta Glasgow, u suradnji s kolegama sa Nacionalnog sveučilišta Dnipro u Ukrajini, izgradili su i upalili prvi takav motor te pokazali da koncept radi. Motor za pokretanje koristi klasično tekuće gorivo, ali nakon toga iskorištava toplinu koja nastaje izgaranjem goriva za postupno topljenje svog plastičnog tijela. Topljena plastika se potom odvodi u komoru za spaljivanje kao dodatno gorivo.
Svoj stručni rad o ovom motoru prezentirali su na AIAA SciTech Forumu u Orlandu. U radu su opisali kako su uspješno testirali svoj autofagni motor Ouroborous-3, proizvodeći 100 newtona potiska u nizu kontroliranih eksperimenata. Ouroborous-3 koristi plastične cijevi od polietilena visoke gustoće kao izvor autofagijskog goriva, izgarajući ga zajedno s glavnim pogonskim gorivom rakete – mješavinom plinovitog kisika i tekućeg propana.
Testovi su pokazali da je Ourobourous-3 sposoban za stabilno sagorijevanje - što je ključni uvjet za svaki raketni motor - tijekom faze autofage, s plastičnim trupom koji opskrbljuje do jedne petine ukupnog korištenog pogonskog goriva.
Testovi su također pokazali da se sagorijevanje rakete može uspješno kontrolirati, a tim je demonstrirao njezinu sposobnost prigušivanja, ponovnog pokretanja i pulsiranja. Sve ove sposobnosti mogle bi pomoći budućim autofagijskim raketama da kontroliraju svoj uspon s lansirne rampe u orbitu.
Sve u svemu, veća učinkovitost mogla bi pomoći autofagijskim raketama da ponesu veći teret u svemir u usporedbi s konvencionalnim raketama iste mase. Mogli bi, na primjer, odnijeti malene 'nanosatelite' izravno u svemir bez potrebe da dijele prostor na skupljim raketama na konvencionalno gorivo, pojasnili su u objavi za medije znanstvenici iz Glasgowa.
Za svoj su uspjeh, od Svemirske agencije Ujedinjenog kraljevstva i Vijeća za znanost i tehnologiju dobili 290 tisuća funta kako bi nastavili raditi na dizajnu i razradili ideju do razine kad bi se takav, autofagijski motor mogao i testno lansirati u svemir.
