U modernom SF filmskom klasiku "The Matrix" redatelji predstavljaju priču u kojoj je svemir zapravo nezamislivo složena računalna simulacija. Akcija u filmu počinje u trenutku kada Mopheus (kojeg glumi Laurence Fishburne) ponudi Neu (Keanu Reeves) izbor: uzmi plavu pilulu i nastavi živjeti u blaženom neznanju ili uzmi crvenu, saznaj pravu istinu o svijetu u kojem živiš i otkrij "koliko je zečja rupa zaista duboka". Matrix je umjetničko razvijanje ove hipoteze: naš je svijet iluzija, računalna simulacija koju je kreiralo računalo s umjetnom inteligencijom, dok mi zapravo živimo u kapsulama s tijelima koja su spojena na superračunalo koje upravlja svima nama.
Iako sam koncept nije ništa novo, velik broj fizičara i filozofa vjeruje da bi teorija računalnih simulacija mogla biti istinita.
Na ovogodišnjoj 'Memorijalnoj debati Isaac Asimov' u Washingtonu, slavni znanstvenik Neil deGrasse Tyson procijenio je da su izgledi oko 50-50 da je sva stvarnost zapravo računalna simulacija koju vodi napredna civilizacija, dok je Elon Musk izjavio da je to gotovo sigurno.
Dobra vijest za sve one koji vole našu stvarnost bez simulacija, jest da je tim fizičara u Europi nedavno otkrio kako je matematički nemoguće da svemir bude računalna simulacija. Teoretičari fizike, Zohar Ringel i Dmitrij Kovrizhin, sa Sveučilišta Oxford i Hebrejskog sveučilišta u Izraelu svoje su rezultate objavili u prošlotjednom izdanju časopisa Science Advances.
Stvari se, prema nekim znanstvenicima, odvijaju na sljedeći način: Pretpostavljajući da će u budućnosti biti dostupne ogromne količine računalnih snaga, buduće generacije će ta računala najvjerojatnije koristiti za detaljne simulacije. Zapravo, ako prihvatimo ideju da će buduća računalna snaga biti praktično neograničena, tada je zapravo vjerojatno da već živimo u nekoj vrsti kozmičkog tvrdog diska. Ako buduća računala mogu izbaciti neograničene simulirane svemire, tada je velika vjerojatnost da je naša sadašnja stvarnost, koja je "temeljna stvarnost", jednaka nuli.
Fizičari i metafizičari izgradili su neke poprilično uvjerljive argumente za simulacijsku hipotezu, navodeći različite matematičke i logičke anomalije koje upućuju na to da se nalazimo u kozmičkom računalnom simuliranju. Vraćajući se na tešku matematiku, autori novog istraživanja zapravo su posrnuli preko dokaza matematičara i fizičara dok pokušavali razviti vlastitu računalnu simulaciju.
Kovrizhin, koautor istraživanja, izjavio je da je tim simulirao određene kvantne pojave koje se javljaju u metalima kad su naletjeli na subatomski zid od opeke.
U kvantnoj mehanici, koja je naša osnova za razumijevanje prirode, sustav čestica koje je opisao Hamilton, objekt je koji može biti zapisan kao matrica, izjavio je Kovrizhin. Kako bismo simulirali kvantni mehanički sustav, morali bismo dijagonalizirati ovu matricu na računalu, što je računalno teška zadaća kada veličina matrice postane velika.
Kao primjer Kovrizhin je opisao matematiku potrebnu za simulaciju samo nekoliko čestica koje se vrte u određenom kvantnom stanju. Zbog prirode kvantne fizike računalni resursi potrebni za simulaciju takvog sustava brzo će i eksponencijalno rasti.
Pohrana takve matrice za 20 okretaja zahtijevat će terabajt RAM-a, rekao je. Ako se netko pokuša ekstrapolirati na nekoliko stotina okretaja, tada će izgradnja računala s takvom memorijom zahtijevati više atoma nego što ih je u svemiru.
Ako vam je matematika jača strana, cijeli članak možete pročitati u časopisu Advances Science.
Pitanje i dalje ostaje isto. Ako smo doista zarobljeni kozmičkom simulacijom računala, zar nije moguće da je napredna civilizacija ovo otkriće već programirala u sustav kako bi nas udaljila s pravog puta i traga istine?
Ovo je zanimljivo filozofsko pitanje, ali to je izvan fizike pa radije ne bih komentirao, zaključio je Kovrizhin.
