Znanstvenici godinama pokušavaju dokučiti kako je točno nastao život na Zemlji. Ne samo kako bi odgovorili na vječno pitanje - otkud dolazimo? - već i kako bi bolje razumijeli što je točno potrebno za stvaranje života. Jer upravo bi to moglo biti ključno u potrazi za životom na drugim planetima.
Ono oko čega se znanstvenici slažu je da je život nastao kao posljedica kemijskih reakcija i savršenih uvjeta za nastanak života. No, kako su jednostavni plinovi reagirali i stvorili organske molekule s ugljikom i dušikom od kojih su nastali proteini i enzimi, ključni za stvaranje života?
Ako pogledate plinove za koje su ljudi mislili da ih je bilo na ranoj Zemlji, oni ne sadrže veze ugljik-dušik, kaže za New Scientist, znanstvenik sa Sveučilišta Stanford, Richard Zare. To su plinovi poput metana, vode, amonijaka i dušika.
Znanstvenici su još 1952. godine postavili teoriju da je električna energija ono što pretvara vodu i takve plinove u potrebne organske molekule. No, smatrali su da je ta energija došla od munje, što je izazvalo dosta skepse u znanstvenoj zajednici.
Nova studija, objavljena u Science Advances, pokazala je da je moguće stvoriti organske molekule - bez potrebe za vanjskim izvorom električne energije.
Zare i njegovi kolege raspršili su kapljice vode u mješavinu meana, ugljičnog dioksida, amonijaka i plinovitog dušika i stvorili organske molekule s vezama ugljik-dušik. Pokazali su da kapljice u mlazu vode proizvode male električne naboje.
Manje kapljice su negativno nabijene, a veće pozitivno, pojašnjava Zare i dodaje kako se zapravo radi o "Lenardovom efektu" u kojem se kapljice vode sudaraju, poput onih u vodopadu, te tako generiraju električni naboj.
Ono što je tim otkrio u svom eksperimentu je da kad se suprotno nabijene kapljice dovoljno priblliže, među njima nastaju mikroskopski bljeskovi elektriciteta. Te bljeskove nazvali su "mikromunjama".
Sličan efekt nastaje kad se munje nakupljaju i prazne u oblacima.
Kako navode u radu, bljeskovi mikromunja nosili su dovoljno energije (oko 12 elektronvolti) da natjeraju molekule plina da izgube jedan elektron i reagiraju jedna s drugom, generirajući organske molekule s vezama ugljik-dušik, uključujući cijanovodik, aminokiselinu glicin i uracil, jednu od komponenti RNK.
Rad pokazuje da bi sićušne iskre nastale razbijanjem valova ili vodopada bile dovoljne da osiguraju kemikalije potrebne za početak života na ovom planetu, kaže Zare.
To znači da će znanstvenici morati život tražiti i na mjestima koja omogućavaju sudaranje sitnih kapljica vode, potvrđujući još jednom da je voda ključ života. Barem ovakvog kakvog poznajemo.
