Zabrinuti da napori da se zaustavi protok viška stakleničkih plinova koji cure u našu atmosferu neće biti dovoljni da nas spase od pogoršanja klimatske krize, inženjeri s MIT-a vratili su se desetljećima staroj viziji kako bi pomogli ublažiti učinke klimatskih promjena.
Kako bismo kupili vrijeme da se odviknemo od ovisnosti o fosilnim gorivima, mogli bismo jednostavno podići suncobran napravljen od visokotehnoloških mjehurića iznad planeta kako bismo stvorili malo hlada.
Prvi put predložen u kasnim 1980-ima, prijedlog korištenja golemog svemirskog kišobrana za blokiranje sićušnog udjela sunčevog zračenja nije baš tako nezamisliv kao što zvuči. To je također daleko manje riskantan plan od drugih velikih geoinženjerskih projekata koji namjeravaju reflektirati svjetlost s površine natrag u svemir.
Ipak, čak i ako je temeljni koncept hlađenja Zemlje s nekom vrstom orbitalnog štita izvediv, potrebni materijali ne sjede baš na policama Riječ je o materijalima koji bi morali imati svojstva koja ih čine robusnim, laganim i optički prikladnim.
Koš za "lijepe ideje"
Početni prijedlozi bili su usredotočeni na 2000 kilometara široki stakleni sendvič napuhan od materijala iskopanog iz lunarnog kamenja. Postavljen u preciznu ravnotežu između Sunčeve i Zemljine gravitacije i utjecaja sunčevih zraka i čestica, reflektirao bi količinu svjetlosti izračunatu da ublaži stalni porast temperature.
Otad su razmatrane razne alternative, od aluminijskih balona punjenih vodikom do umjetnog prstena čestica koji bi Zemlju zapravo pretvorio u minijaturni Saturn. Svi imaju svoje prednosti, ali veliki nedostaci većinu guraju u koš za "lijepu ideje".
Očajna vremena zahtijevaju i očajne mjere
Ipak, očajna vremena zahtijevaju očajničke mjere. Uvjereni da temeljne prednosti solarnog štita još uvijek postoje, znanstvenici s MIT-a pozivaju na izradu studije izvedivosti postavljanja niza pjenastih mjehurića, ukupne veličine Brazila.
Napravljen od homogene tvari poput rastaljenog silicija, suptilne varijacije u debljini filma mjehurića mogu reflektirati različite valne duljine sunčevog zračenja, povećavajući njegovu učinkovitost. Plahta tih mjehurića mogla bi se napuhati na mjestu postavljanja, optimizirajući na taj način i troškove.
Najbolje od svega, ako se dogodi nešto nepredviđeno, daleko je učinkovitije ispucati hrpu mjehurića nego skupljati oblake prašine, prizivati gomile sićušnih kišobrana ili razbijati staklo veličine jednog grada.
U teoriji bi takav štit imao gustoću mase od oko 1,5 grama po kvadratnom metru. Kao i mnogi slični prijedlozi, tehnologiju bi trebalo držati na točno određenoj točki gravitacijskih sila između Zemlje i Sunca kako bi se izbjegla potreba za teškim sustavima za navođenje.
U idealnom slučaju, inženjeri se nadaju da bi cijeli sustav mogao smanjiti količinu sunčeve svjetlosti za 1,8 posto, što je brojka do koje su došla prijašnja istraživanja.
Ključ leži u - novcu
Hoće li moći pronaći materijal koji je sposoban ispuniti sve potrebne okvire i razraditi prikladan način da ga lansiraju na mjesto i zatim ga tamo napuhaju u mjehuriće, ovisi o dobivanju sredstava za dodatna istraživanja. Naravno, ništa od ovoga još nije objavljeno u recenziranom znanstvenom časopisu. Znanstvenici jednostavno iznose ideju u nadi da će se budući rad moći nadograđivati na njoj. Zasad, to je na razini intrigantnih spekulacija.
Preliminarni eksperimenti pokazali su da je moguće napuhati mjehuriće tankog filma pri tlaku od oko tri tisućinke atmosfere, održavanima na temperaturi od -50 stupnjeva Celzija. No potrebno je obaviti još puno posla prije nego što uopće možemo razmotriti provođenje tog plana u djelo.
Vjerujemo da bi nam unapređenje studija izvedivosti solarnog štita na sljedeću razinu moglo pomoći u donošenju informiranijih odluka u godinama koje dolaze ako geoinženjerski pristupi postanu hitni, kaže Carlo Ratti, profesor urbanih tehnologija na MIT-u.
Ništa od navedenog, naravno, ne bi značilo popuštanje u naporima da se smanje emisije ugljika. Prethodno istraživanje MIT-a također ukazuje na to da trebamo biti krajnje oprezni kada je u pitanju bilo kakva zaštita od sunca, s jasnom mogućnošću promjene globalnih vremenskih obrazaca.
Ali u svjetlu dokaza da bi katastrofalne temperature mogle biti dostignute u roku od samo desetljeća ili dva, jasno je da sve opcije treba ostaviti na stolu za razmatranje.
Izvor: Science Alert
