U stvarnosti kakvu poznajemo, sve na kraju umire, čak i najsjajnije zvijezde. No, najsjajnije zvijezde su one koje zapravo žive najkraće u svemiru.
Te zvijezde potroše sav vodik koji imaju u nekoliko milijuna godina, a zatim eksplodiraju kao sjajne supernove. Ostaci njihovih jezgri kolabiraju u neutronsku zvijezdu ili crnu rupu, a ti mali, tamni objekti zasipaju našu galaksiju poput kakvog kozmičkog groblja.
Astronomima je teško otkriti i neutronske zvijezde i zvjezdane crne rupe. Neutronske zvijezde, primjerice, imaju samo oko petnaest kilometara u promjeru, i ako njihovi magnetski polovi nisu poravnati tako da ih vidimo kao pulsare, obično ostanu neprimjećene.
Zvjezdane crne rupe još su manje i ne emitiraju vlastitu svjetlost. Neke se pojavljuju kao mikrokvazari kada potroše masu zvijezde pratilice, ali većina njih se može vidjeti samo kad prođu između nas i udaljenije zvijezde.
Astronomi nisu promatrali dovoljno tih zvjezdanih ostataka da bi izradili kozmičku kartu njihovih položaja u svemiru, ali nedavna studija u znanstvenom časopisu Monthly Notices of the Royal Astronomical Society modelirala je područja u svemiru gdje bismo ih mogli pronaći.
Autori studije promatrali su distribuciju zvijezda u našoj galaksiji i simulirali kako bi zvjezdani ostaci mogli biti povučeni i skrenuti u interakcijama s drugim zvijezdama. Budući da su te "zvijezde grobovi" tipično starije od sadašnjih zvijezda u galaksiji, imale su više vremena za prelazak na nove orbitalne putanje.
Duhovi napuštaju groblje
Raspodjela ovih zvijezda je u ravnini tri puta debljoj od ravnine vidljive Mliječne staze. No autori spomenute studije otkrili su jedan aspekt njihove distribucije koji je bio prilično iznenađujući. Naime, otprilike trećina ovih starih mrtvih zvijezda biva izbačena iz naše galaksije. U njihovom modelu, trećina zvijezda doživjela je bliski susret sa zvijezdama koji im je dao toliko ubrzanje da će na kraju izbjeći gravitacijskim silama Mliječne staze.
Slikovitije rečeno, duhovi napuštaju groblje. To znači da s vremenom Mliječna staza "isparava", odnosno gubi na masi, što je neočekivano otkriće astronoma. Znanstvenici znaju da mali skupovi zvijezda kao što su kuglasti skupovi mogu ispariti, ali Mliječna staza je puno masivnija, pa se smatralo da bi dugoročno isparavanje bilo minimalno.
Još jedan aspekt modela koji je bio iznenađujući jest da su ti zvjezdani ostaci prilično ravnomjerno raspoređeni po Mliječnoj stazi. To znači da bi većina zvijezda trebala imati zvjezdani ostatak unutar stotinu svjetlosnih godina od sebe. Za Sunce je najvjerojatnija udaljenost najbližeg zvjezdanog ostatka oko 65 svjetlosnih godina. Dakle, mogli bismo imati nebeskog duha u svom dvorištu, a da to niti ne znamo.
Izvor: Universe Today
