U nedavnom izdanju časopisa Politics, Lies, and Conspiracy Theories, dr. Marcel Danesi, profesor na Sveučilištu u Torontu specijaliziran za semiotiku i lingvističku antropologiju, analizira govore diktatora poput Mussolinija, Staljina, Putina i Hitlera, kao i istaknute skupine koje šire govor mržnje. Njegova analiza otkriva zajedničku nit navedenih aktera: korištenje dehumanizirajućih metafora za poticanje i održavanje mržnje prema drugima.
Retorika dehumanizirajućih metafora
Danesi objašnjava da navedena retorika cilja na pojedince koji odstupaju od društvenih normi, poput rasnih manjina ili pojedinaca drugačije seksualne orijentacije. Nacistički je režim, na primjer, koristio izraze poput "štetočina", "gmazovi" i "paraziti" kako bi autsajdere i manjine usporedio sa životinjama.
Polazeći od konkretnog događaja, u kolovozu 2017. godine, tijekom skupa "Unite the Right" u američkom gradu Charlottesvilleu, bijele supremacističke skupine pribjegle su animalističkim i pogrdnim metaforama. Tvrdili su da se bore protiv "parazitske klase antibijele gamadi" i "antibijele, antiameričke prljavštine".
Proliferacija populističkih i krajnje desnih pokreta u 2010-im godinama pridonijela je globalnom širenju dehumanizirajućih metafora kao alata za njegovanje neprijateljstva prema strancima i onima koji se percipiraju kao drugačiji. Godine 2016. premijer Mađarske Viktor Orbán opisao je izbjeglice i migrante kao "otrovnu prisutnost", u državno orkestriranoj kampanji protiv njih.
Značajan utjecaj na mozak
Danesijevo istraživanje pokazuje da dehumanizirajuće metafore imaju značajan utjecaj iskorištavanjem i aktiviranjem već postojećih sklopova u mozgu, povezujući ključne slike i ideje. U biti, metafore zaobilaze više kognitivno rasuđivanje, potičući selektivni fokus dok zanemaruju druga razmatranja.
Prema Danesiju, što se ti krugovi više stimuliraju, to oni postaju dublje ukorijenjeni, zbog čega je njihovo deaktiviranje izuzetno teško. Isto vrijedi i za teorije zavjere, jer studije pokazuju da oni koji vjeruju u njih razvijaju krute živčane puteve, koji sprječavaju preispitivanje njihovih stajališta.
Kada naiđemo na značajnu neistinu ili teoriju zavjere, to može oblikovati naša uvjerenja bez naše svijesti. Izlažući pojedince određenim metaforama, grupe mržnje učinkovito aktiviraju te prekidače kako bi motivirale ljude prema nasilnom aktivizmu, objašnjava Danesi.
Povratak na pravi put je (pre)težak?
Nažalost, istraživanja o povezivanju mozga otkrivaju da je malo vjerojatno da će pojedinci nakon što prihvate neistine promijeniti svoje mišljenje čak i kada se suoče s kontradiktornim dokazima. Umjesto toga, traže informacije koje potvrđuju njihova uvjerenja, izbjegavaju proturječne podatke ili izvrću suprotne informacije kako bi odgovarale njihovim unaprijed stvorenim predodžbama. Posljedično, pojedinci s čvrsto ukorijenjenim uvjerenjima rijetko mijenjaju svoje stavove.
Danesi upozorava na razorne posljedice koje to može imati, tvrdeći da kada laži stvaraju mržnju, to često dovodi do štetnog ponašanja, uključujući nasilje i genocid protiv ciljanih pojedinaca ili skupina. Štoviše, širenje neistina igra značajnu ulogu u stvaranju političke i društvene nestabilnosti, destabilizirajući demokracije diljem svijeta.
Stoga se nameće logično pitanje, postoji li način da se zaštitimo od utjecaja laži? Danesi predlaže da je razumijevanje metafora koje upotrebljavaju suprotstavljene strane i kritičko ispitivanje vlastitih metafora najbolji način djelovanja protiv širenja mržnje i teorija zavjera.
Međutim, povijesni i znanstveni dokazi pokazuju da takav pristup vjerojatno neće uspjeti. Istraživanja pokazuju da jednom kada laž bude prihvaćena, mozak postaje sve osjetljiviji na kasnije laži.
Izvor: EurekAlert
