Revolucionarna tehnika mogla bi omogućiti zdrobljenom kamenju da brže apsorbira ugljikov dioksid (CO2) iz atmosfere, poboljšavajući metodu koja se već koristi u sklopu klimatskih mjera. Taj proces uključuje prirodne silikatne minerale poput bazalta, koji reagiraju s vodom i CO2 u čvrste karbonate, poznate kao pojačano trošenje stijena (ERW). Pokazalo se da posipanje zdrobljenog silikatnog kamenja na poljoprivrednom zemljištu može pomoći u izdvajanju više ugljika, dok istovremeno povećava prinose iz usjeva.
Matthew Kanan, znanstvenik s američkog Sveučilišta Stanford, ima rezerve glede brzine procesa trošenja prirodnih silikata.
Podaci su vrlo jasni: oni ne podliježu trošenju korisnim stopama, tvrdi Kanan. To ih ograničenje čini manje učinkovitima u brzom hvatanju ugljika, usporavajući potencijalni utjecaj ERW-a.
Inovativno rješenje za brže izlaganje vremenskim uvjetima
Kako bi to riješili, Kanan i njegov kolega Yuxuan Chen osmislili su metodu za povećanje reaktivnosti silikata. Zagrijavanjem kalcijevih i magnezijevih silikata proizvode reaktivne minerale, kao što su magnezijev oksid i kalcijev silikat.
Osnovna reakcija je ono što nazivamo ionskom izmjenom, gdje zamjenjujemo magnezij za kalcij, pojašnjava Kanan. Taj proces ubrzava trošenje, čineći ga tisućama puta bržim od korištenja samo prirodnih silikata. Studija vezana za to objavljena je u časopisu Nature.
Dok proces zahtijeva visokotemperaturne peći koje pokreće prirodni plin, Kanan predlaže da bi se emisije mogle uhvatiti ili kompenzirati. Nakon što se uračunaju emisije, tim procjenjuje da 1 tona reaktivnog materijala hvata 1 tonu CO2. Istraživači rade na proširenju procesa i planiraju prodavati materijale poljoprivrednicima za korištenje na poljoprivrednim zemljištima.
Stručna mišljenja o skaliranju i izvedivosti
Rachael James sa Sveučilišta u Southamptonu, koja nije sudjelovala u istraživanju, priznaje važnost ubrzanja procesa trošenja, ali upozorava da skaliranje proizvodnje može biti izazovno.
Trošenje je inherentno spor proces i, iskreno, radije bih vidjela značajno uklanjanje ugljikova dioksida u vremenskim okvirima od 10 godina nego 50 godina, kaže ona.
Phil Renforth sa Sveučilišta Heriot-Watt, koji isto tako nije sudjelovao u istraživanju, naglašava potrebu za dodatnim istraživanjem upotrebe tih minerala u poljoprivredi, napominjući da proizvedeni materijali možda nisu idealan izbor za tlo.
Izvor: New Scientist
