Virusi se često na slučajan način uspiju naći u raznolikim organizmima, a neki morski protoktisti (eukariotski mikroorganizmi) viruse koriste slično poput začina svojoj normalnoj prehrani. No da bi se neki organizam kategorizirao kao virusojed, virusi mu moraju činiti znatan unos hranjivih tvari i energije.
Slatkovodni mikroorganizam halterija čest je rod protoktista, i ne samo da su laboratorijski uzorci Halterije konzumirali kloroviruse dodane u njihovu okolinu već je taj divovski virus potaknuo i rast halterije te povećao veličinu populacije tog mikroorganizma.
Moguć dubok utjecaj na ciklus ugljika u prirodi
Isto tako, posljedični učinci široke konzumacije klorovirusa u divljini mogli bi imati dubok utjecaj na ciklus ugljika jer klorovirusi inficiraju i mikroskopske zelene alge te uzrokuju raspadanje svojih domaćina, oslobađajući ugljik i druge hranjive tvari u okoliš.
Ako pomnožite grubu procjenu o tome koliko ima virusa, koliko ima halterije i koliko ima vode, dolazi se do ogromne količine energije koja se kreće uzbrdo u hranidbenom lancu. Ako se to događa u razmjerima za koje mislimo da bi mogli biti, to bi trebalo potpuno promijeniti naš pogled na globalno kruženje ugljika, kaže ekolog John DeLong sa Sveučilišta Nebraska-Lincola i jedan od autora studije objavljene u znanstvenom časopisu PNAS.
Trogodišnje istraživanje
Američki znanstvenici provodili su istraživanje tri godine, a temeljilo se na ideji da velik broj virusa i mikroorganizama koji se mogu naći u vodi može dovesti do toga da virusi budu pojedeni. Znanstvenici međutim nisu imali puno referenci za takvo što jer ne postoji puno prethodnih studija o toj temi.
Postoje neke dobre stvari unutar virusa ako ste organizam koji se želi hraniti, uključujući aminokiseline, nukleinske kiseline, lipide, dušik i fosfor. Sigurno bi nešto htjelo napraviti obrok od toga, razmišljali su istraživači.
Prikupili su uzorke vode iz ribnjaka i dodali im kloroviruse te promatrali tretira li neka vrsta mikroorganizama viruse kao hranu, a ne kao prijetnju. To ih je dovelo do halterije i papučice (Paramecium), koji su oboje uspijevali u vodi. Dok je paramecij grickao viruse, njegova veličina i broj jedva da su se pomakli. Halterija se, s druge strane, hranila njima, koristeći klorovirus kao izvor hranjivih tvari. Populacija tog mikroorganizma porasla je oko 15 puta u dva dana, dok se populacija virusa smanjila za sto puta.
Bili su dovoljno veliki da sam ih mogao zgrabiti vrhom pipete (vrsta laboratorijskog pribora), staviti ih u čistu kap i prebrojiti, ističe DeLong.
Dokaz hranjena virusima
Fluorescentna zelena boja korištena je za označavanje DNK klorovirusa prije nego što su se dvije vrste planktona pogostile njima. To je ujedno bila i potvrda da su virusi bili pojedeni jer su vakuole (želuci mikroorganizama) svijetlile zeleno od hrane u njima.
Daljnja analiza otkrila je da rast halterije, u usporedbi s padom klorovirusa, odgovara omjerima viđenima u drugim mikroskopskim odnosima predatora i plijena u vodenom okolišu, dajući znanstvenicima više dokaza o prehrani navedenih vrsta planktona.
Znanstvenici sad žele istražiti kako virusojedi mogu utjecati na hranidbeni lanac, evoluciju vrsta i otpornost populacija, no prije toga moraju prikupiti dokaze da se to događa u divljini.
Izvor: Science Alert
