Astronomi su u novom istraživanju otkrili atomski kisik u Venerinoj dnevnoj atmosferi. Takvo izravno promatranje tijekom Venerinog dana daje dragocjene uvide u složenu dinamiku Venerinog atmosferskog kolanja, bacajući svjetlo na Zemljina zagonetnog susjeda.
Venera, iako je slična Zemlji u smislu mase i sastava, izrazito je različita od našeg planeta u mnogim drugim aspektima. Njezini gusti oblaci s dominantnim ugljičnim dioksidom prekrivaju planet, stvarajući efekt staklenika koji rezultira površinskim temperaturama koje dosežu gorućih 464 stupnja Celzija. Kisela kiša pada iz tih oblaka, a atmosfera planeta kreće se nevjerojatnom brzinom, s vjetrovima koji dosežu brzinu od preko 700 kilometara na sat.
Misterij koji ostaje
Pitanje kako su se Venera i Zemlja tako značajno razišle, i dalje ostaje misterij. Istraživanje Venerine atmosfere ključni je element u dešifriranju razlika između dva planeta i razotkrivanju njihove zajedničke povijesti.
Atomski kisik, za razliku od kisika koji udišemo (molekularni kisik ili O2), sastoji se od pojedinačnih atoma kisika visoke reaktivnosti. Ti se atomi lako vežu s drugim elementima i ne zadržavaju se dugo. Na Zemlji ih ima u izobilju na velikim nadmorskim visinama, a nastaju fotodisocijacijom molekularnog kisika sunčevim fotonima.
Sličan proces događa se na Veneri, gdje sunčeva svjetlost izaziva fotodisocijaciju molekula ugljičnog dioksida, dajući atomski kisik i ugljični monoksid. Ti atomski atomi kisika spajaju se na noćnoj strani planeta, uzrokujući njegovo sjajenje. Dok je atomski kisik prethodno primijećen na noćnoj strani Venere, novo istraživanje označava prvo njegovo otkrivanje i na dnevnoj strani planeta.
Pronađena nova atmosferska zona
Fizičar njemčkog svemirskog centra Heinz-Wilhelm Hübers i njegov tim analizirali su podatke koje je prikupio Stratosferski opservatorij za infracrvenu astronomiju (SOFIJA), leteći visoko u Zemljinoj atmosferi. Promatrali su atomski kisik na 17 lokacija na Veneri, a najveća koncentracija bila je na otprilike 100 kilometara visine iznad površine tog planeta. Njihovo istraživanje objavljeno je u časopisu Nature Communications.
Navedena visina nalazi se između dva istaknuta uzorka atmosferske cirkulacije na Veneri: snažnog superrotirajućeg toka ispod 70 kilometara i subsolarnog do antisolarnog toka u gornjoj atmosferi, na visinama iznad 120 kilometara.
To veliko otkriće otvara novi put za proučavanje Venerine prijelazne atmosferske zone, nudeći dublje razumijevanje njezina složenog ponašanja.
Buduća promatranja, posebno u blizini antisolarnih i subsolarnih točaka, ali i pod svim kutovima solarnog zenita, pružit će detaljniju sliku ovog osebujnog područja i podržati buduće svemirske misije na Veneru. Zajedno s mjerenjima atomskog kisika u atmosferama Zemlje i Marsa, ovi podaci mogu pomoći da poboljšamo naše razumijevanje kako i zašto su atmosfere Venere i Zemlje toliko različite, pišu autori navedenog istraživanja.
Izvor: Science Alert
