Ova učiteljica i školski lider 18 je godina strastveno gradila svoju karijeru i sada ju prerasla većom misijom u kojoj kroz storytelling u obrazovanju pomaže izgraditi mirniji i pošteniji svijet.

Sonia Živković argentinka je hrvatskog porijekla, rođena u Buenos Airesu i odrasla uz hitove Olivera i Arsena Dedića koje su joj još kao maloj djevojčici puštali otac i djed. Iako međusobno nikada nisu pričali na hrvatskom jeziku, u obitelji svi imaju vrlo snažan bikulturalni identitet i veliku ljubav prema obje zemlje.

Sonia je osnivačica i direktorica Pana Wakke Productions u kojoj je organizatorica, poduzetnica, voditeljica radionica i savjetnica. Integracijom storytelling (pričanje priča) iskustva u školski kurikulum pomaže učenicima, nastavnicima i roditeljima razvijati najstariji alat koji čovječanstvo ima za izgradnju međuljudskih odnosa i razvijanje karaktera.

Danas svoje vrijeme dijeli između Argentine, Kine i Hrvatske koju je do sada posjetila nekoliko puta, a želja za učenjem jezika i upoznavanjem hrvatskog identiteta prije dvije godine navela ju je da se preseli u Zagreb, gdje trenutno radi i uči hrvatski jezik.

Na ovotjednom TEDxZagreb događaju Sonia približava storytelling kao jedan od najmoćnijih alata u obrazovanju, a što to točno jest i na koji način može pomoći ne samo pojedincu, nego i cijelom čovječanstvu, pročitajte u nastavku.

Profesorica ste s dugogodišnjim iskustvom u području obrazovanja koja se odlučila posvetiti storytellingu kao vrlo učinkovitoj aktivnosti u nastavi. Zvuči vrlo zanimljivo, ali i zahtjevno. Što je zapravo storytelling?

Ne tvrdim da bi storytelling (pričanje priča) trebalo biti jedina metoda podučavanja, ali definitivno vjerujem da u školama i domovima treba imati počasno mjesto. Prije svega, pripovijedanje je način na koji gradimo naše odnose koji su presudni za sreću, kao i uspostavljanje učinkovitog okruženja za učenje.

Također, pripovijedanje je prečica za većinu vještina za koje želimo da ih učenici razviju u školi (jezik, vještine pismenosti, logičko razmišljanje, kritičko razmišljanje, kulturna svijest, kreativnost, međuljudski odnosi, emocionalna inteligencija...).

Pripovijedanje nije ništa manje od "povezivanja priče s jednim ili više slušatelja kroz glas i gestu". Ova naizgled nerazumna aktivnost najstarija je metoda učenja, a znanstvenici su se dugo čudili zašto na priču reagiramo na način koji je fizički (kemijski!) različit od bilo kojeg drugog oblika komunikacije, uključujući čitanje priča.
Uz sveprisutnu nazočnost pisane riječi, zaboravljamo da je jezik zapravo izgovoren, a pisanje samo predstavlja njegov prikaz.

Usmena predaja postoji od pamtivijeka, ali pisanje je poprilično novi izum: oko pet tisuća godina od prvih manifestacija i nekoliko stoljeća otkada je postupno postala dostupna većini ljudi. Pripovijedanje je prirodni komunikacijski resurs koji posjedujemo kao ljudska bića i koji nas ne košta apsolutno ništa.

Storytelling se posljednjih godina spominje kao jedan od najboljih marketinških alata, a ujedno je i najstariji oblik obrazovanja. U čemu je to potencijal ove tehnike i koja je jedna od važnih karakteristika storytellinga?

Na priču odgovaramo emotivno. Naši umovi i srca otvore se za ono što čujemo - suprotno, primjerice, "sužavanju" ili nepovjerenju koje se javlja kad nam se ponudi prezentacija. Marketing shvaća da bi tvrtke, ako uspiju prenijeti priču o svojim proizvodima, mogli stvoriti lojalnost kupaca i uspjeti puno bolje nego na bilo koji drugi način. Vjerujem da je emocionalni odgovor na priču ono što ju čini tako moćnom (ali i opasnom!).

U kojim sve sferama života imamo potrebu za pričama i koja je njihova svrha?

Priča je način na koji vidimo smisao svijeta, kako gradimo i razvijamo naše odnose. Rekla bih da nam priča treba u svakom području. Moja najveća briga u obrazovanju jest "podučavanje" i razvoj ljudskih vještina, a pripovijedanje (čak i do neke fantazije općenito) nam pomaže razviti temeljne dimenzije sebe. Dokazano je da učenici koji poznaju svoje obiteljske priče imaju jače samopoštovanje od onih koji s istima nisu upoznati. Fikcija pojedincima omogućuje razvijanje empatije i suosjećanja.

Savršeno je jasno da je dobra priča preduvjet dobre poslovne strategije. S druge strane, je li pripovijedanje dio dobre prodaje ili dobre prezentacije? Jesu li priče nešto što je bitno za razvoj ljudi?

Uspješni ljudi su vrlo djelotvorni pripovjedači, kako u poslu, tako i izvan njega. Čak i kad njihova poduzeća nemaju najbolju priču, dobra osoba u prodaji svjesna je da prije zaključivanja posla mora uspostaviti vezu. Pripovijedanje i slušanje priča siguran je korak do posla. Mislim da su priče (ono što kažemo i ono što čujemo) ključne za naš razvoj. Pripovijedanje je vrlo "očigledan" dio našeg svakodnevnog života na koji smo prestali obraćati pažnju, baš poput disanja.

Kada o pričanju priča govorimo u kontekstu učenja i obrazovanja, možemo reći da priče predstavljaju dragocjeni instrument nastave. Koliko je storytelling značajan u obrazovanju, tj. koliki utjecaj ima na obrazovanje i koji je njegov cilj? Kako nam ono može unaprijediti nastavnu praksu?

Za nekoga dijeljenje priče s razredom, čak ako je u pitanju vrlo kratka anegdota o nečemu što se dogodilo na putu do škole, izaziva pozitivnu emociju. Dokazano je da pozitivne emocije otvaraju um ka novom učenju. Kao učitelj, na takav način učvršćujete vezu s razredom i pomažete im da se "usklade" sa svim ciljevima koje ste im postavili. Dijeljenje priče može kreirati idealnu atmosferu za učenje. Također, to znači da će se učenici/studenti osjećati sigurnijima u dijeljenju svojih priča s vama. Kad je u pitanju sprječavanje nasilničkog ponašanja ili stvaranja školske kulture, smatram da je storytelling ovdje vrlo bitna osnova.

Na koje se načine tehnike storytellinga mogu primijeniti u obrazovanju, odnosno integrirati s nastavnim predmetima?

Vrlo prirodno, zapravo. Primjerice, ako pripovijedate priču o znanstvenom otkriću ili znanstveniku koji je nešto otkrio. (tko se ne sjeća "slučajnog" otkrića penicilina, pa čak i Galilejevih konačnih riječi, ako im je priča ispričana u razredu?) Povijest je priča sama po sebi, tako da je integracija još jednostavnija! Dijeljenje osobnih priča i iskustava koje prikazuju stavove ili akcije kojima želite podučiti svoje učenike puno je učinkovitija metoda od običnog propovijedanja i predavanja.

Ako smo kao ljudska bića predisponirani za pričanje i slušanje dobrih priča, zašto obrazovni sustav to često izbjegava i negira?

Dobri učitelji nikada ne prestaju pričati osobne priče. Oni to čine instinktivno. Vjerujem da smo storytelling uzimali smo "zdravo za gotovo", a onda smo postupno dopustili da nestane kako bi se stvorila mjesta za "nove" zahtjeve kurikuluma. Također, priča je toliko zabavna pa je automatski označena kao nešto što je predodređeno samo za djecu, a od starijih učenika očekivali smo da će raditi na "ozbiljnijim" stvarima.

Na više "makro" razini: odnosi, okoliš, sreća, itd. nisu lako mjerljivi. Moja je teorija da "pseudo-edukatori" nisu imali dobar uvid u poučavanje i učenje. Mislim da je to ogromna pogreška i iako nisam istraživač niti znanstvenik, uvjerena sam da je to u većoj mjeri povezano s povećanjem adolescentske depresije, zlostavljanja, zlouporabe droga, itd. Danas je u školama prisutan globalni osjećaj isključenosti. Također, obitelji su manje povezane. Uređaji su zamijenili zajedničko vrijeme koje su obitelji prije provodile zajedno.
No pripovijedanjem se definitivno podučava i razvija ono što nazivamo vještinama 21. stoljeća, a škole koje to mogu primijeniti, polako se kreću u smjeru "humanijeg" kurikuluma.

Razvojem tehnologije i napredovanjem znanosti ova je umjetnost zapostavljena u korist drugih oblika komuniciranja. Što se sve može učiniti kako bi se tehnika storytellinga približila obrazovnom sustavu i uspješnije implementirala u nastavu?

Mislim da sama tehnologija nije problem, već način na koji ju koristimo. Iako tehnologija može premostiti zemljopisne udaljenosti, ogromna je prepreka za povezivanje kada ljudi dijele fizički prostor. Ako alat poboljšava proces, prirodno je integriran. Nitko neće tvrditi da je projektor nevjerojatan alat za učionicu. Mobiteli? Ne baš toliko, zar ne?

Mislim da moramo nastaviti podizati svijest o tome da se moramo ponovno povezati s našom ljudskom potrebom za ljubavlju i vezama, a akademsko postignuće rezultat je zdravog školskog okruženja. Opća uvjerenja bila su da su uspješni ljudi sretni, ali znanost već dugo zna da je stvarnost nešto drugačija i da u životu uspijevaju isključivo sretni ljudi.

Koju biste knjigu preporučili za one koji žele saznati nešto više o korištenju storytellinga u nastavi?

Za sve koji su (više) zainteresirani za storytelling, preporučila bih zaista sjajnu knjigu "Život pripovijedanja" Jonathana Gottschalla. Učiteljima bih preporučila da pročitaju sve od Kendal Haven i nevjerojatnu knjigu koju upravo čitam: "Što je Priča? Storytelling s djecom kao put prema sretnom životu" Stephena Spitalnyja.